Niški glumac, Davorin Dinić, nedavno se okušao i na polju filmske režije, a njegov kratki film, urađen tehnikom „tajmleps“ već je izborio pozive na par filmskih festivala na severnoameričkom kontinentu. O čemu je tu zapravo reč i kako je nastajao pomenuti film pojasniće nam sam Dinić.

Kako je tekao rad na ovom filmu, počev od same ideje pa do krajnjeg mu oblika?

Fotografija je moj hobi, što znači da je često podređena nekim drugim obavezama koje imam. Iz tog razloga je rad na filmu Niš timelapse video trajao duže nego što je možda bilo neophodno, jer sam često bio uslovljen slobodnim vremenom, ali i vremenskim uslovima kojima sam morao da se prilagođavam. Ideja je došla iz moje težnje da stalno otkrivam nove načine kreativnog izražavanja. Eksperiment je bitan činilac mog rada i jednostavno je time lapse tehnika u tom trenutku zaokupirala moju pažnju i zaintrigirala me mogućnostima koje pruža. Rad je protekao u više faza. Najpre sam istraživao lokacije i pravio test snimke, nakon čega sam se upustio u odabir pravih kadrova i detaljno fotografisanje. Nakon toga sve fotografije su morale da prođu postprodukciju pre nego što bi bile uvezene u neki od programa za video-obradu gde sam radio montažu tih snimaka i na kraju finalnu video postprodukciju.

A šta vam u emotivnom smislu znači ova priča?

Trenutno sam u svom radu vođen dvema vrlo snažnim fascinacijama: istraživanje protoka vremena i istraživanjem urbanih i socijalnih bogatstava grada Niša. Ovaj film je za mene bio prava prilika da te svoje dve inspiracije dovedem u neku vrstu sinergije a sve u cilju kreiranja nečega što će  meni puno da znači na ličnom nivou. Sagledavanje naše svakodnevice iz drugačijeg ugla je za mene jedan od osnovnih impulsa koji rukovodi mojim radom i nosi jaku emotivnu dimenziju. Traženje drugog ugla svakodnevici je prisutno i u mojim drugim radovima.

Da li je u idejnom smislu ovaj film ponajpre film nostalgije?

Trudim se da ne nudim tumačenja za svoje radove jer  i sam često nisam vođen konkretnom idejom već radije stvaralačkim impulsom. Moji radovi najbolje komuniciraju sa mnom samim, ali je svaka interpretacija drugačija od moje poželjna i dobrodošla… Jednostavno, voleo bih da svako u mojim radovima pronađe svoju ličnu ideju ili tumačenje.

Predstavite nam samu tehniku uz pomoć koje je nastao ovaj film…

Radi se o poznatim tehnikama time lapse i hyper lapse. Iako kao rezultat dobijamo video-zapis ovo su u suštini fotografske tehnike jer se video pravi spajanjem velikog broja fotografija u video snimak po sistemu jedna fotografija-jedan frejm. Fotografije se prave u pravilnim razmacima od 1-10 sekundi (interval zavisi od tehničkih faktora, vremenskih uslova ali i od umetničke ideje koju želite da istražite) i obično mi je za sekundu video zapisa bilo neophodno oko 30 fotografija jer sam se u postprodukciji odlučio za 29 fps. Za potrebe projekta napravio sam ukupno oko 10.000 fotografija, ali nisu sve prošle selekciju i finalnu montažu.

Šta sada možemo da znamo o festivalskom životu ovog vašeg filma u Americi?

Video je selektovan za dva festivala u SAD – Lookout Wild Film Festival u gradu Čatanuga u saveznoj državi Tenesi i za Hollywood International Independent Documentary Film Festival u Kaliforniji. Na holivudskom festivalu sam pobedio u svojoj kategoriji za mesec decembar 2016. jer je koncepcija festivala takva da se svakog meseca biraju pobednici iz raznih kategorija a sledećeg decembra će se od svih pobednika izabrati selekcija filmova koji ce biti javno prikazani u Ralej studijima u Holivudu u martu 2018. godine.

Budući da ste glumac, a sada ste se okušali i na polju filmske režije, imate li već sada novih planova na tom polju?

Konstantno sam u potrazi za novim kreativnim izazovima tako da je vrlo moguće da će biti još takvih izleta u tehnike „pokretnih slika“ ali sam svakako otvoren i za mnoge druge tehnike i tehnologije s tim što ću uvek posebne simpatije da gajim prema audio- vizuelnim umetnostima.

Razgovarao: Zoran Janković