Nakon svečane beogradske premijere u Sava centru  krajem prošlog meseca, film Povratak krenuo je na festivalsku turneju. Tako je upravo ovih dana film prikazan na festival u Sofiji, a ubrzo sleduje i niz prikazivanja u Srbiji, ali i šire. Scenarista i reditelj ovog ostvarenja, Predrag Jakšić, izašao nam je u susret, kako bismo vam kroz ovaj razgovor podrobnije predstavili Povratak.

Da krenemo od osnove, predstavite nam Povratak u faktografskom i idejnom smislu?

Film je rađen u produkciji Arte tima Miodraga Jakšića, koji je bio producent i izvršni producent filma. Direktor fotografije je Boris Šebez, a Povratak nam je treći zajednički realizovani projekat. Kompozitor je Saša Milošević Mare, montažerka je Ana Sremac, snimatelj i dizajner zvuka Bojan Palikuća. Glumačku ekipu predvodi Lazar Rokvud, srpski glumac koji gotovo pet decenija živi i snima filmove u Americi i Kanadi. Glavnu žensku ulogu igra Dubravka Mijatović, kojoj je ovo povratak na filma nakon 2003. godine, a tu su i Nik Mankuso, Majkl Pare, Džon Sevidž, Milorad Mandić Manda, Vesna Stanojević, Bora Đorđević i drugi. Povratak se bavi pitanjem identiteta čoveka koji se nakon četrdeset godina vraća u svoju otadžbinu, bežeći od problema od kojih se ne može pobeći. Koliko su ti problemi oličeni u Amerikancima koji mu u Srbiji pokucaju na vrata ne bi li ga vratili nazad preko okeana, toliko su to i još više oni problemi duboko skriveni pod krevetom bez obzira gde se na njemu ležalo. Radi se o filmu snažnog autorskog izraza, drami sa elementima trilera i određenom strukturom karakterističnom za vestern filmove. Dosta drugačiji film od filmova kakvi se zadnjih godina snimaju u Srbiji. Snimali smo ga pretežno u selu Bezdan i u okolini Sombora. Određene scene su snimane i u Osijeku.

Majk Pare u filmu Povratak (foto: Dario Matić).

Šta u pogledu motiva i tema čini sam temelj ovog filma? Da li u smislu amerikane i zaista nema povratka kući?

Pitanje motiva povratka kući jeste jedno od najznačajnijih, ne samo filmskih, već umetničkih pitanja uopšte. Njegova kompleksnost omogućila mi je veliku, pre svega, scenarističku slobodu u kreiranju novog pristupa ovom problemu, a koji sam kasnije nadogradio tokom same realizacije filma. Povratak kući je povratak sopstvenim odlukama, izborima, preispitivanje sopstvene uloge i učešća u svim onim stvarima koje stoje iza zavese, u senci, u jednom globalnom svetu punom mržnje i kukavičluka u kome je pitanje lične odgovornosti tabu tema, a pitanje opstanka jedino bitno, ma koliko ono u suštini bilo besmisleno, nevažno. U tom je kontekstu Povratak istinski bitan film, za razliku od lažno angažovanih filmova koji sve probleme, bez obzira koliko oni važni, posmatraju jednostrano, najčešće ideološki i kao narudžbinu.

Džon Sevidž i reditelj Predrag Jakšić (foto: Miodrag Jakšić).

Budući da ste po vokaciji  dramaturg, kako vam je prijala filmska režija i šta ste naučili o suštini tog poziva radeći i rediteljski deo posla u slučaju Povratka?

Režijom sam se bavio i ranije. Režirao sam nekoliko kratkih filmova, pre svih dvadeset i šestominutni film iz 2013. godine, Pesnik, na koji sam veoma ponosan jer, koliko mi je poznato, predstavlja veliki žanrovski novitet na našim prostorima, a i šire. Bio sam, uz to, 2014. godine i asistent reditelja na dugometražnom dokumentarcu D.N.A. Inače, režija mi svakako nije strana, jer je FDU škola koja drži do toga da osposobi autora za potpuno pravljenje filmova, zato u Srbiji reditelji uglavnom sami i pišu scenarija, glumci režiraju i pišu, a scenaristi i režiraju. No, Povratak, kao moj dosada najveći projekat, doneo mi je značajno iskustvo u rediteljskom radu, pojedine stvari su mi sada postale rutina, a Povratak mi je bio veliki podsticaj da se sa još više elana bacim na novi film koji spremam.

Reklama za premijeru Povratka (foto P. Roven).

Lazar Rokvud je većini srpskih filmofila nepoznanica, pojasnite nam, otkud on u Povratku i kako je izgledao rad sa njim, budući da mu srpski film nije primaran?

Lazara Rokvuda lično poznajem nekoliko godina, a sa filma i mnogo duže. Naše prijateljstvo je postalo vrlo čvrsto. Imao sam želju da ga uključim u neki svoj projekat, on je imao želju da nakon stotinu filmova koje je snimio u inostranstvu snimi i jedan film u Srbiji i na srpskom. Radi se o jednom vrlo specifičnom, veoma talentovanom i nadasve iskrenom glumac, čije su glumačke emocije vidljive u svakom kadru. Ekspresivno lice, precizna gluma, u kontekstu Povratka, istovremeno i most između američkog i srpskog glumačkog izraza. Rokvud je, inače, i pored velikog broja snimljenih filmova i rada sa poznatim rediteljima i kolegama glumcima, i vrlo školovan glumac. Završio je svojevremeno najprestižniju američku glumačku školu, školu Lija Strazberga, tako da je rad sa njim bio veliko zadovoljstvo i privilegija.

Kako ste došli do ostatka te severnoameričke glumačke podele (Sevidž, Pare i Mankuso) i šta je Povratak, i kao priča i kao film u celini, dobio njihovim angažmanom i njihovim glumačkim doprinosom?

Scenario je zahtevao određeni broj američkih glumaca, pa sam želeo da pronađem glumce koji bi najviše odgovarali mojim zamislima. Rokvud mi je dosta pomogao u tom pronalaženju. On je imao neke svoje kontakte, ja sam imao svoje želje, i došli smo do određene liste glumaca, od kojih sam izabrao one koja sam smatrao najboljim za date uloge. Nakon uspostavljenih kontakata i pročitanog scenarija svi su pristali da igraju, tako da nisam morao da posežem za alternativama. Gledaoci će to videti, ideja je, između ostalog, bila da ovim glumcima, u okviru njihovih likova, dam i elemente kakve nisu ili su vrlo retko imali priliku da glume u svojim bogatim glumačkim karijerama, koje su nam svima dobro poznate, što je možda najjasnije u ulozi koju igra Džon Sevidž, a koji je pristao da u ovom filmu odigra nešto što nije igrao nikada do sada. Inače, sva trojica su odigrala veoma motivisano i inspirisano. Veoma im je značio dolazak u Srbiju i drugačije iskustvo. Meni je strahovito mnogo značilo njihovo ogromno iskustvo i pomoć koju su mi pružila tokom snimanja. Ja sam, inače, neko ko jako poštuje glumce i volim da im dajem određenu slobodu, jer, uz pravi odnos reditelj-glumac, takva sloboda nikada ne bude zloupotrebljena, već ide u pravcu stvaranja boljeg filma. Uspeli smo, a što je bila i zamisao, da stvorimo određeni začudni momenat u kombinaciji srpskog i američkog stila glume. To je doprinelo da dodatno naglasimo određene tačke narativa, i time doprinesemo da pitanje „povratka“ ne bude geografsko ili melodramsko pitanje, već pre svega egzistencijalno i filosofsko pitanje.

Koji su dalji planovi sa ovim filmom nakon svečane premijere u Beogradu?

Nekoliko filmskih festivala je u planu. Prvi je aktuelni Međunarodni filmski festival u Sofiji, početkom marta, na kome  je  glumac Džon Sevidž dobio specijalnu nagradu, a biće prikazana i tri njegova filma, Kosa Miloša Formana, Ćiminov Lovac na jelene i naš film Povratak. Povratak je, razume se, u glavnoj selekciji festivala. Takođe, film će, posle premijere, ići u bioskopsku distribuciju, a obići ćemo i najznačajnije centre sa srpskom dijasporom, od kojih smo već tokom rada na filmu osetili snažne vibracije i želju da ih posetimo kada film bude gotov. Osim toga, u Povratku igra nekoliko srpskih glumaca iz dijaspore, osim Lazara Rokvuda, to su i Vesna Stanojević, Raša Bukvić, Marko Adžić, Bora Đorđević, a i moj prvi asistent na filmu Milan Andrijašević takođe radi u dijaspori. Plan je i to da kroz što veći broj projekcija pokažemo da, koliko god da to bilo teško i koliko god da su određeni krugovi zatvoreni, i u Srbiji jeste moguće snimiti nezavisni film, van nametnutih trendova i diktata „očekivanja” u ključu stereotipa o „nama” i „našim” temama, tj. nama namenjenim temama kao nekom večito malom drugom. Nadamo se da ćemo našim filmom ohrabriti srpske autore da se odupru ciljno nametnutoj apatiji i krenu da prave nezavisne, slobodne filmove.

Razgovarao: Zoran Janković