Napokon je kucnuo i taj čas – Afterparti, novi film reditelja Luke Bursaća, sutra, u četvrtak, 6. aprila, započinje svoj bioskopski život. Taj značajni trenutak početka kino-distribucije obeležavamo razgovorom sa Radetom Ćosićem, glavnim glumcem i u isti mah i producentom narečenog ostvarenja. Evo šta smo saznali od njega.

Kako bi sami predstavili suštinu, posebnost i ideju Afterpartija nekom ko (gotovo) ništa ne zna o tom filmu?

Suština je istina jedne generacije, posebnost je upravo u tome što smo tom istinom, u vremenu kad je laž jednako dobra zabava, želeli da predstavimo nas lično i naše stanje, naša osećanja i sećanja, koja će nas održavati u životu kad se sedi budemo molili za još dva, tri sata života. Voleo bih da na gledaoca ovaj film utiče kao film Delikventi (Kids) na mene, a ideja je bila činjenica da srpska kinematografija zaslužuje i svog Kralja komedije. Čitao sam neke komentare koji kažu da ih film podseća na film Groznica subotnje večeri, značajno je to poređenje, seting priznajem, kao detalj takvih komentara, frizuru Džontre, ikonografiju i muziku 1970-ih i poster Serpika.

Budući da je i lik koji tumačite glumac, neizbežno je pitanje koliko i ima li uopšte čega autobiografskog u tom liku, ali i načinu na koji ste mu glumački pristupili?

Moja je emocija, moje je telo, nisu moje misli, pogled je „njegov“. Misli su jedina „stvar“ koja je proistekla iz fikcije, magic if (Stanislavski). Nisam želeo da igram opšte mesto. Marko Mare je postavljen kao pozitivni antiheroj i loš momak, moj cilj je bio da modifikujem moje lične navike i odnose, ali da ne diram suštinu svoje ličnosti, inače bismo imali jednodimenzionalni karakter, a protagonista kao nosilac radnje ne sme da bude neuverljiv ni u jednom frejmu. Imao sam i rečenicu koja je me vraća u ulogu kakve god da su okolnosti. Nisam poistovetio njegovu želju za glumom sa mojom, to sam kreirao kao nešto što je umetnutno u raspoloženje, njegova vera da je dobar glumac je aktivna, moja samo postoji. Autobiografija nije izostala, ali na nivou proživljenog i svakako će u budućim ulogama biti deo, to je nešto što nosim, pokušavam da se oslobodim činjenice da sam glumac kad igram na filmu. Mislim da to zamara publiku, ponajviše u krupnjacima. Čest slučaj u srpskom krupnjaku.

Često se pominje da glumci moraju da brane lik koji tumače, te kako biste vi branili Marka/Mareta?

Marka Mareta ne bih branio, prevazišao sam školski pristup u kreiranju karaktera, inače ni nisam pobornik škole Stanislavskog, uvek me je mučio profesor glume iz devetnaestog veka, iako sam svestan da je svaka kasnija škola utemeljena na njegovim učenjima. Smatram da je odbrana opterećenje; ja sebe, na primer, ne branim kad ostanem sam i introspektivno analiziram svoje greške, baš naprotiv, tako da je meni, lično, lakše da se tuđom psihom koristim ukoliko počnem od negativnih karakternih osobina. Tretman jeste sličan, ali rezultat je drugačiji. To je škola Harolda Gaskina, malo modifikovana, jer nisam imao prilike da radim sa njim direktno, samo sam čitao o metodologiji. I dodao bih da, svaki čovek ima čovečno u sebi, osobine i prošlost koju nosimo u sećanju nas čine zlikovcima, manje tolerantnijim ili ludim u nekim trenucima i prema nekim ljudima na putu, ali ne uvek, prema svima i u trajanju. Zato ne bih osuđivao ni budalu kakva je Marko Mare, a ni budalu u svima nama.

Direktni partneri su vam bili Jana Milosavljević, sa jedne, i Lidija Vukičević i Slobodan Beštić, sa druge strane, te kako je bilo raditi sa njima i šta ste naučili i o glumi i o sebi sarađujući sa pomenutim kolegama?

Jana je moja generacija i sa njom je igra bila deo odnosa, koji smo samim tim i nosili nesvesno, to je generacijsko nasleđe i utiče na odnos u igri pod uslovom da smo sličnih senzibiliteta, a bili smo. Kod Bobe i Lidije sam direktno iskoristio razliku u godinama i time proizveo uverenje da je to naš odnos. To su neki elementi na koje stavim fokus kako bih izgradio uverljiviji odnos na filmu, koristim privatno. U tom procesu, kako je mozak nezavistan od karaktera, odnosno ličnosti, on se samoupoređuje sa onim što postaje nov habitus tela i u tom smislu prisutna je konstantna analogija, ko sam ja, ko je uloga. Stalno suočavanje sa sobom je proces u kom glumac nauči ko je, a u odnosu sa kolegama shvati da li je na pravom putu, putu od žute cigle.

U isti mah ste i jedan od producenata Afterpartija – šta vam je ta pozicija donela i kako ste se nosili sa tom dvojnošću?

Producent sam sticajem okolnosti, ako je za dobrog producenta paralela Harvi Vajnstajn, onda ja nisam ni „p“ od producenta. Moja želja i nedostatak tekstova kod nas, a koji, na primer, dolaze do Nju lajn sineme ili Miramaksa, dve holivudske kuće čiji je zaštitni znak narativ, navela me je da se bavim, i to ad hoc, produkcijom. Dakle, donela mi je mogućnost da se kao glumac izrazim u nečemu što je potentno, što bih želeo da radim, zbog čega i jesam glumac vokacijom, ne samo profesionalno i za honorar. U tom smislu kao glumac volim sebe kao producenta, u svakom drugom smislu ne volim to zanimanje. U procesu jesam na trenutke gubio fokus. To je u ovom slučaju pomoglo, jer je Marko Mare nefokusiran kao karakter i to stanje je delimično uticalo na igru.

Šta dalje, imate li u ovom trenutku konkretnijih glumačkih, ali i producentskih planova?

Imam nekoliko producentskih i glumačkih, radim na nekim projektima koji bi, pre svega, meni bili uzbudljivi, mnogo volim način razmišljanja produkcije HBO televizije i dosta učim od njih, ukoliko akcenat stavimo na pristup filmskoj umetnosti.

Razgovarao: Zoran Janković