Nedavno, pre par sedmica je Milošu Ljubomiroviću na Fakultetu dramskih umetnosti dodeljena nagrada „Dr. Dejan Kosanović“ za školsku 2013/2014. godinu, a za kratki mu igrani film Sjene. Upravo o tome, o nagradi i pomenutom filmu Sjene, smo ovih dana porazgovarali sa Milošem Ljubomirovićem.

Koje emocije u vama budi pomenuta nagrada sada, nekoliko sedmica nakon što ste je dobili?

Priznanje sam zapravo dobio prošle godine, ali kako porodica doktora Kosanovića ne živi u Beogradu i kako ja nisam bio u zemlji, bilo je potrebno određeno vreme da mi nagrada bude uručena što se i desilo ove nedelje. Na master-studijama je bilo dosta kreativnih, kvalitetnih pojedinaca, mojih kolega, te sam ponosan da u takvoj konkurenciji moj rad bude odabran.

Ima li ova nagrada i neku potencijalnu praktičnu težinu za vaš rad?

Nisam razmišljao o tome. Nagradu više vidim kao potvrdu minulog rada na fakultetu a njena vrednost dolazi iz samog imena nagrade, odnosno, značaja doktora Kosanovića. Negde će u spisima fakulteta biti i ubeleženo da sam njen prvi dobitnik, što nije loše.

Koliko ste i ranije bili upoznati sa delom i značajem doktora Kosanovića?

Kako sam na master studije Fakulteta dramskih umetnosti došao sa Fakulteta organizacionih nauka, bilo je logično da u prvim mesecima studija često budem u biblioteci. Tamo je nemoguće ne doći u bliži kontakt sa Dejanovim knjigama. Profesori su i na predavanjima često pominjali njegovo ime, citirali njegove reči, koristili knjige kao reference i vremenom sam postao bliže upoznat sa nekim delima dr Kosanovića. Na svečanosti dodele nagrade, katedra produkcije se osvrnula na njegov rad i tada sam čuo neke veoma zanimljive stvari. Značaj dr Kosanovića mi je sada već dobro poznat, sva njegova dela nisu i na tome moram da poradim. U ovom trenutku želim da napomenem da sam sve knjige uredno vratio biblioteci.

Šta se u ovom trenutku dešava sa Sjenama? Hoće li se nastaviti rad u pravcu dugometražnog filma, čiji bi postojeće Sjene bile sastavni deo?

Rad na dugometražnom filmu nastavljen je odmah nakon realizacije Sjena učestvovanjem na radionicama i marketima. Tada se u projekat uključila producentska kuća Cinnamon production. Uspeli smo da pronađemo i koprodukcione partnere u Češkoj (Moloko Film) i Austriji (Kurt Mayer Film). Godine 2015. projekat je prijavljen na konkurs FCS-a za razvoj projekta, ali je podrška izostala. Time je projekat dospeo u svojevrsnu pat-poziciju. Naši napori su sada usmereni ka realizaciji još jedne od priča iz Terezina, opet u formi kratkog filma. U fokusu priče je doktor Levit, neporavljivi romantik, filantrop, čovek koji je mnogima pomogao za vreme rata, uključujući i mladobosance. Scenario potpisujem sa Srđanom Banovićem, a plan je da premijera filma bude na stogodišnjicu kraja Velikog rata.

Šta ste naučili o filmskom/rediteljskom zanatu u konkretnim srpskim uslovima radeći na Sjenama?

Kao producent naučio sam da pravim kompromise, a kao reditelj da zbog istih mrzim producenta.

Recite nam nešto i o dugometražnom dokumentarnom filmu Nemoj da se vraćaš. I imate li još nekih filmskih planova za doglednu budućnost?

Nemoj da se vraćaš je projekat na kome kolega sa master-studija, Danilo Lazović, i ja radimo poslednjih godinu i po dana. To je priča o emigraciji i odlivu mozgova a u njenom središtu su visokoobrazovani ljudi koji sada voze kamione u Americi. Kabina kamiona je mesto gde se životi naših junaka odvijaju. Oni tu ispituju granice svoje izdržljivosti, kako fizičke tako i mentalne, često postavljajući sebi isto pitanje: Da li je vožnja kamiona vredna svega? Uz taj projekat spremam dva kratka filma koja se nalaze u fazi predprodukcije i nedavno sam kao producent postao deo novog projekta, kratkog filma virtuelne realnosti koji će režirati talentovana rediteljka Dora Filipović. Taj projekat je trenutno u fazi razvoja scenarija. Dosta se sprema, malo se snima.

Razgovarao: Zoran Janković