Porazgovarali smo i sa Vladimirom Milovanovićem, rediteljem dokumentarno-igranog filma Lice revolucije i filma Samo devojčice plaču koji je, podsećamo, na Martovskom festivalu osvojio gran-pri za najbolje ostvarenje u kategoriji kratkog srpskog igranog filma. Popričali smo o Devojčicama, Licu revolucije, kratkom i dugom metru i o još nekoliko zanimljivih tema.

Šta sve može pobednik u kategoriji najboljeg srpskog kratkog igranog metra na Martovskom festivalu?

Trčim deset kilometara ispod sat vremena, mogu da uradim pedest sklekova i dižem sedamdeset kila iz benča, mislim da je među rediteljima samo Pavle Vučković jači od mene. Šalim se malo, ali istina je da je u treniranju, a naročito u životu, jedino izvesno  da će naporan, koncentrisan i ozbiljan rad na kraju dati rezultate. Proveo sam više od dve godine baveći se ovim filmom u svim fazama. Na kraju sam  sticajem okolnosti morao i da ga montiram sam više od šest meseci. Kada nešto napišete pa režirate i još na kraju i montirate, vi skoro da nemate nikakav odnos prema tom delu, jer ste mu dali svaki atom sebe i to delo se na kraju pretvara u piksel, kolor korekciju, foli efekte i tako neke tehničke detalje koji su na potpuno suprotnoj strani ideje ili emocije zbog koje ste i ušli u ceo proces. Zgodna stvar je što se u svim tim fazama nauči jako puno praktičnih, zanatskih stvari koje mogu iskusiti isključivo u pripremama i na setu. To je veliki kapital za buduće filmove a proces stvaranja sam po sebi postaje cilj i nagrada.  U tom kontekstu, odgovor na vaše pitanje bi bio da mogu isto što i pre nagrade, samo sa još više znanja i odgovornosti.

Da li je kratki metar u ovom konkretnom slučaju bio svestan izbor ili je ovo kompromis na putu ka dugom metru?

Iskreno, posle mog debitantskog dokumentarno-igranog filma Lice Revolucije uvideo sam da je deo igranih scena u filmu napravljen dosta diletantski i želeo sam da te greške izbegnem u budućnosti. Istovremeno, nakon prvobitne fascinacije dokumentarnim filmom shvatio sam da je ono što me zaista zanima igrana forma. U filmsku umetnost sam bukvalno upao kao potpuni autsajder sa dvadeset osam godina prateći svoju strast ka montiranju privatnih video snimaka. Imao sam dosta sreće da sam nakon škole Kvadrat i rada sa  Zoranom i Svetlanom Popović nastavio da više od godinu dana radim pod mentorstvom Želimira Žilnika koji me je opet vrlo ljubazno povezao sa celom njegovom ekipom, na čelu sa pokojnim Brankom Vučićevićem i ostalima, pa sam imao čast i privilegiju da na samom početku savete i znanje dobijam od velikih majstora. Na kraju sam odlučio i da svoje zanimanje formalizujem na master studijama FTV režije na FDU gde je projekat i razvijan. Nije bilo kompromisa ni kalkulacije oko kratkog metra, jednostavno su takve bile propozicije na FDU oko dužine filmova. Moj sledeći cilj  je dugometražni igrani film, a sve ovo usput posmatram kao proces učenja i pripreme za taj zadatak.

Samo devojčice plaču je film koji na malom prostoru očitava obilje zanimljivih motiva i ideja, te kako je ovaj film na tom planu evoluirao od prve zamisli do konačnog oblika?

Za prijemni na master studije na FDU trebalo je priložiti scenario za kratkometražni igrani film na temu pobuna pa sam tada napisao prvu verziju scenarija po istinitom događaju iz svog detinjstva, uveren da film sa gomilom dece nikad neću morati da snimam. Onda je došao konkurs FCS-a za produkciju kratkometražnog filma,  pa sam aplicirao sa drugom rukom scenarija, opet vođen idejom da možda neću morati da ga snimam, a drugu ideju svakako nisam ni imao. Kad je na kraju film podržan od strane FCS-a i kad sam shvatio da ću morati da ga snimam, seo sam i napravio najveći pomak od prvobitne ideje. Moram da u celom procesu istaknem dramaturga Slobodana Vujanovića poznatog po blogu Mislite mojom glavom koji je u velikoj meri zaslužan za oblikovanje krajnje verzije likova, ali i obuzdavanje mojih „meta” i „stavi sve” doživljaja filmskog scenarija. On je svojevremeno napisao dosta oštru, ali vrlo tačnu kritiku mog prvog filma pa sam umesto da ga prezrem ili „nabodem” shvatio da mi treba takav čovek u fazi pisanja scenarija. Nije hteo da bude formalno potpisan u filmu, ali dugujem mu ogromnu zahvalnost.

Poput Lica revolucije, i ovaj se ovaj film otvoreno bavi ideološkim dimenzijama postojanja ovde, ima li za Vas filma bez ideologije?

Potpuno suprotno od toga. Lice Revolucije je pravljen čista srca, bez puno filmskog znanja i iz ove perspektive jedva je ličio na film, to je bio više esej o revoluciji koji dosta koketirao sa pamfletizmom. U Devojčicama ideologija je šum, drugi plan, stilizacija u funkciji bajkolikog kostima i scenografije. Prava drama ne krije se u društvenom kontekstu već u emocijama glavnog protagoniste. Mene ideologije u smislu u kome su interpretirane u modernizmu uopšte ne zanimaju kao tema filmova koje pravim. Ali ako je psihoanaliza ideologija, ja sam zadojen njome. Ideologije i politički sistemi za mene su refleksija pojedinačnih i zbirnih emocija članova društava koje se kreću od baze ka gore. Da pojednostavim, ne mislim da je ijedan „vođa” u novijoj srpskoj istoriji bio bez manje ili više ozbiljnih psiholoških patologija, ali i da ih je narod baš zbog toga birao i sa njima se i identifikovao. Ne povezuje Miloševića i Tuđmana samo autoritarnost već i velike porodične tragedije kroz koje su prošli kao deca. Autoritarnost se ne može posmatrati van dominantnog patrijahalnog koda koji se opet po mom mišljenju ne može razumeti bez dekodiranja odnosa trougla između mame, tate i deteta.  Ti odnosi imaju svoje individualne karakteristike ali i neke zajedničke tendencije, koje su se nalazile u centru interesovanja mog filmskog promišljanja u Devojčicama.

U tom smislu, pratite li savremeni srpski film? Šta bi mu zamerili a šta biste tu pohvalili?

U tom smislu ga naročito pratim. Pratim, mada je savremeni srpski film jako širok pojam i generacijski određen te me u tom kontekstu najviše zanimaju filmovi mladih autora koji se pojavljuju od kad je Mladen Đorđević svojim igranim debijem simbolički razvalio zamandaljena vrata naše kinematografije i provetrio prašnjavu prostoriju ideja stvarajući uslove za artikulaciju različitih poetika koje su se u duhu vremena pojavljivale jedna za drugom od tad. Nemam ja prava sa svojim stažom da bilo kome tu šta zameram, vidi se da svi ostavljaju srce na terenu i daju svoj maksimum u skladu sa okolnostima. Neki filmovi odskoče, ali ja se iskreno nadam zbog sebe i drugih da nije život debitantski film već da će najbolji rezultati dolaziti vremenom i iskustvom.

Nakon Devojčica…, sledi li i dugometražni debi u čisto igranoj formi? Koji su vam filmski planovi za neku doglednu budućnost?

Posle dugo lutanja i različitih pravaca istraživanja artikulisao sam filmsku priču za dugometražni igrani film i trenutno pišem scenario. Ne bih išao u detalje, aplicirao sam gde treba, pa čekam.

 Razgovarao: Zoran Janković