Neposredno pre svetske premijere ostvarenja Pejzaži rata, pejzaži mira u okviru tekućeg Beldoksa, razgovarali smo sa rediteljem Aronom Sekeljom o dokumentarnom filmu koji je snimio i njegovim specifičnostima.

Predstavi nam svoj film, ujedno i master rad na Akademiji likovnih umetnosti u Hamburgu… Za početak, kada se rodila ideja za film Pejzaži rata, pejzaži mira?

Inicijalna ideja za ovaj film je plod mog višegodišnjeg interesovanja za različite načine tretiranja prostora na filmu, a pre svega za autorke i autore poput Džejmsa Beninga, Pitera Hatona, Dibore Stretmen, Majkla Snoua, Ridigera Nojmana i drugih, koji su u svojim delima nastojali da istraže mogućnosti alternativnih metoda filmske naracije sa fokusom na tzv. autonomne pejzaže, uzimajući, drugim rečima, prostore i njihove specifične, inherentne, narative, za centralnu temu svojih radova, „oslobađajući“ ih od različitih eksternih dramaturških uticaja i konstrukcija. U trenutku kada sam 2012. godine započeo master studije na Akademiji likovnih umetnosti u Hamburgu, već sam bio siguran da želim da se oprobam u ovoj formi filmskog stvaralaštva i da pokušam da uspostavim neke temelje za dalja praktična i teorijska istraživanja. Rezultat, nekih tri i po godine kasnije, je film Pejzaži rata, pejzaži mira – vizuelna studija jednog ratnog sukoba u tri poglavlja i svojevrsno putovanje kroz individualnu i kolektivnu memoriju i kulturu sećanja preko prostora tj. topografija koje je rat formirao i promenio, bilo kontekstualno ili materijalno.

Zašto baš ova tema?

Tema ratne prošlosti je od samog početka, čini mi se spontano, postala integralan deo projekta, isto kao i ideja da film bude podeljen na tri celine, svaka od kojih bi bila sastavljena od drugačije vrste filmskog materijala i predstavljala po jednu fazu i viziju tog sukoba. Osim što je sama po sebi potentna i provokativna tema, kako za autora tako i za publiku, rat i njegovo nasleđe je, u kontekstu lokalnog a i šireg prostora u kojem živimo, jedan od definišućih društvenih fenomena i temelj kolektivne svesti i identiteta. Samim tim je filmsko istraživanje narativnih kapaciteta pejzaža, kada je reč o ovom projektu, moralo da postane neraskidivo povezano sa istorijskim, pre svega ratnim, događajima i kontekstima koji iz njih proističu.

Zašto baš sada?

Nakon osamnaest godina, koliko je prošlo od završetka oružanog sukoba prikazanog u filmu (pošto jeste reč o jednom konkretnom ratu, iako se to u filmu sa namerom retko potencira), za vreme kojih je većina formirala određeni skup stavova, refleksija i emotivnih perspektiva u odnosu na događaje koje ovaj film stavlja u fokus, verujem da je došao adekvatan trenutak i stvorena dovoljno velika distanca za jedan ovakav dokumentarni projekat koji nastoji da potencijalnoj publici pruži mogućnost da se upusti na svojevrsno autorefleksivno putovanje kroz mentalne slike, sećanja, lična uverenja i osećanja i, na taj način, možda doprinese stvaranju novih perspektiva na pitanje tumačenja istorijskog nasleđa i ulogu koju filmski prostor, u širem značenju tog termina, može imati u tom procesu.

Film je nastao u nemačko-srpskoj koprodukciji. Da li su nemački finansijeri imali neku uslove pre nego što su pristali da ulože materijalna sredstava ili si imao apsolutnu kreativnu slobodu tokom rada na projektu?

Postupak dobijanja sredstava od regionalnog severnonemačkog filmskog fonda (Filmförderung Hamburg-Schleswig Holstein) tekao je po standardnoj, ustaljenoj proceduri – predaja sinopsisa, pravljenje predkalkulacije troškova, skupljanje i pravdanje računa i na kraju sastavljanje završne kalkulacije, uz naravno dokazivanje da je film zapravo snimljen. Krucijalna razlika u odnosu na profesionalne uslove je ta da, s obzirom da je reč o diplomskom studentskom projektu, nije bilo potrebno proći ni kroz kakve konkurse jer su sredstva za film, u svakom slučaju, bila odvojena i obezbeđena, pod uslovom da je mentor projekta dao saglasnost za realizaciju. Sam proces je dakle imao pre svega edukativni karakter i poslužio mi je da naučim kako se pravilno i uspešno prolazi kroz sve stepene obezbeđivanja budžeta za jedan projekat, iz perspektive producenta. U toku rada na filmu sam imao apsolutnu kreativnu slobodu što je princip koji se vrlo neguje na samom fakultetu.

Nudiš specifičan, neuobičajen pristup ratnoj tematici, tvoj film opisuju kao „eksperimentalni dokumentarni filmski projekat“. Da li možeš da našim čitaocima objasniš čime si se rukovodio dok si radio na filmu i šta si želeo da postigneš?

Na početku rada na filmu sam sebi zacrtao dva primarna cilja, jedan vezan za formalni aspekt bavljenja prostorom u okviru filmskog medijuma, drugi za način na koji bi se tretirala specifična i osetljiva tema rata i stradanja. Kada je reč o strukturi filma i pitanju kako, isključivo preko pejzaža, prikazati i opisati hronologiju sukoba, njegove materijalne i nematerijalne tragove i pritom ponuditi jednu ličnu viziju budućnosti ovog konflikta, odabrao sam da podelim radnju na tri autonomna poglavlja, uz po jedan intro i epilog, sa ciljem da pokušam da pružim što sveobuhvatniji ali ujedno i pregledniji i dinamičniji pogled na jednu tako veliku i kompleksnu temu i društvenu pojavu kao što je rat. Podela na poglavlja i činjenica da je svaki od tih segmenata sastavljen od drugačije vrste video materijala (arhivski, originalno snimljeni i podvodni) i sadrži specifične dominantne vizuelne motive (vatra, zemlja, voda) takođe predstavlja i svojevrstan eksperiment u percepciji i tumačenju prostora na filmu. Po mom verovanju, traganje za različitim načinima opisivanja i predstavljanja određenih topografija koristeći sve dostupne izvore i oblike  filmske komunikacije ultimativno dovodi do širenja svesti, kako kod autora, tako i kod publike, o tome šta se sve zapravo može smatrati pejzažom i koje su granice narativnih mogućnosti filmskog prostora uopšte, što je, na kraju krajeva, i suština celog ovog projekta. Drugi osnovni princip, kojim sam se vodio praveći film Pejzaži rata, pejzaži mira, podrazumevao je ciljani otklon od uobičajenih društveno-političkih diskursa, uz stvaranje narativnog i vizuelnog sistema koji bi tu negaciju i omogućio. Duboko sam uveren da dostojanstven odnos prema žrtvama i verodostojan prikaz užasavajuće destruktivne mašinerije rata, u jednom trenutku, nužno mora da podrazumeva prevazilaženje potrebe za upiranjem prstom u konkretne aktere sukoba i interpretacijom istorije na osnovu dnevnopolitičkih strujanja, te vraćanje akcenta na esenciju onoga što rat jeste – stradanje, uništavanje i jedan suštinski besmisao. Mislim da indirektan način na koji je ova bolna tematika prikazana i tretirana i odsustvo bilo kakve nametnute tekstualnosti gledaocu pruža mogućnost da uspostavi slobodniju i direktnju komunikaciju, kako sa samim filmom, tako i sa sopstvenom svešću, emocijama, razmišljanjima i ascocijacijama povezanim sa ratnim događajima i njihovim prostornim manifestacijama.

Srpska publika te se seća po filmu Gde je Nađa, koji si režirao zajedno sa kolegama sa klase. Da razmišljaš da se u doglednom vremenu vratiš igranoj strukturi, ili su dokumentarni filmovi ono što te u ovom trenutku definitivno privlači?

Jedina stvar koja me trenutno zanima, kada je reč o bavljenju filmom, jeste nastavak istraživanja narativnih mogućnosti filmskog prostora, prevashodno u okviru dokumentarne forme, mada ne isključujem i određena koketiranja sa igranom strukturom. Iako ovaj, uslovno rečeno, žanr u teoriji pruža potpunu konceptualnu slobodu jer egzistira van dramaturških ili bilo kojih drugih formalnih kodova i ograničenja, dešava se da upadne u jednu vrstu repetitivnosti i formulaičnosti izraza, pre svega zbog relativno suženog spektra komunikacije ovakvih filmova sa publikom i prevelikog oslanjanja na gledaočeva predznanja. Upravo je to polje i ta problematika ono što želim da pokušam da promenim i unapredim u svom budućem radu i time probam da proširim mogućnosti bavljenja pejzažima i njihovim dramaturškim kapacitetima u okviru filmske umetnosti. Dok, makar približno, ne uspem u toj zamisli ili ne dokažem sebi da je tako nešto definitivno nemoguće, ne verujem da će me išta drugo privući i motivisati.

Ako porediš Nemačku i Srbiju, u kojoj od od ove dve zemlje mladi reditelj ima više šansi da pokaže šta ume. Koje su prednosti a koje mane života i rada u jednoj, odnosno u drugoj zemlji?

Ne znam baš koliko sam pozvan da poredim situaciju i mogućnosti mladih filmskih autora u dve zemlje jer nisam još stekao dovoljno iskustva van nekih studentskih okvira,  a i generalno su takva poređenja možda malo deplasirana. Ono što mogu da posvedočim je da realizacija produkcijski ne preterano komplikovanih projekata kao što je Pejzaži rata, pejzaži mira u Srbiji definitvno ima svojih prednosti, naravno prevashodno zbog nižih troškova, ali takođe i zbog činjenice da je relativno jednostavno doći do potrebnih kontakata i rešenja za određene probleme koji mogu nastati u toku produkcije. S druge strane, jasno je da je, što se tiče razgranatosti i obima, nemački sistem filmskih fondova i pratećih institucija neuporediv sa srpskim. Prema tome, kao i u životu uopšte, verovatno je najbolja opcija raspolagati finansijskim sredstvima (i) iz inostranstva a trošiti ih u Srbiji.

Film Pejzaži rata, pejzaži mira imaće svoju svetsku premijeru u okviru Srpskog takmičarskog programa Beldoksa, u Dvorani Kulturnog centra Beograda, 13. 5. 2017, sa početkom u 19 časova. Nakon filma sledi razgovor sa autorom Aronom Sekeljom.

 

Razgovarao: Đorđe Bajić