Ovih dana, u okviru programa ACID u Kanu je predstavljen i Kamen u ruci, kratki igrani film Stefana Ivančića, nagrađenog za režiju upravo ovog filma na Martovskom festivalu. Osim toga, Ivančić je i producent Tereta, celovečernjeg igranog prvenca reditelja Ognjena Glavonića, te je tema za ovaj razgovor podosta.

Iz filma Kamen u ruci.

Kako ti, i mimo osvojene nagrade za režiju na Martovskom festivalu, izgleda aktuelna ponuda kratkog (igranog) metra u Srbiji?

Produkcija kratkih filmova u Srbiji je koncentrisana oko studentskih projekata sa Fakulteta dramskih umetnosti. Donekle je to logično s obzirom da smo mala zemlja, sa malim produkcionim kapacitetom, u kojoj najznačajnije filmsko obrazovanje pruža državna filmska akademija. Ali ono što je za mene problematičnije je da gledamo na kratki film kao prvi korak koji moramo da napravimo da bismo kasnije snimili dugometražni film. Isto tako mislim da je podela filmova na „igrane“, „dokumentarne“ i „eksperimentalne“ potpuno anahrona. Film može da traje pet minuta, može da traje i deset sati. Popodnevne mreže Maje Deren, Noć i magla Alena Renea, Pristanište Krisa Markera sa jedne strane, Satanski tango Bele Tara, Majka i kurva Žana Estaša, Out 1 Žaka Riveta ili filmovi Lava Diaza sa druge strane – sve su to filmovi koji su obeležili istoriju filma. Kratka ostvarenja Karpa Godine, Želimira Žilnika, Vlatka Gilića, Predraga Golubovića ili Živka Nikolića, na primer, takođe su veoma značajna za istoriju naše, jugoslovenske kinematografije. Moramo da posvetimo malo više pažnje formama koje ne spadaju u devedesetominutni standard koji nameće industrija.

Kamen u ruci: odrastanje u Boru.

A koje su bile ključne idejne i stilske namere sa kojima si pristupio samoj izradi Kamena u ruci?

Kamen u ruci je projekat mog kolege i prijatelja Stefana Đorđevića, koji je glumio u Letu bez meseca i jedan je od glavnih aktera filma Tilva Roš. On je autor scenarija Kamena u ruci i bio je direktor fotografije na filmu, te me je pozvao da ja režiram film. Snimali smo film u Stefanovom rodnom gradu, u Boru, i dva glavna zadatka su nam bila da tamo pronađemo decu koja će igrati u filmu, kao i lokacije koje nas neće očarati samo sa vizuelne tačke gledišta već će biti i u funkciji priče. Mene je dosta zanimao dokumentarni potencijal koji nudi radnički, industrijski grad kao što je Bor, ali smo shvatili da je to prevazilazilo okvire kratke narativne forme u kojoj smo se kretali, tako da smo odlučili da ne eksploatišemo taj aspekt i da ga ostavimo u pozadini priče. Fokus nam je bio na tome da kroz jedan svakodnevan dan prikažemo unutrašnje osećanje dečaka koji otkriva da mu se roditelji razvode. Konstantno smo podsećali jedan drugoga da nam je to najvažnije.

Kamen u ruci prilično odudara od viđenog i opaženog u Letu  bez meseca, recimo, zar ne?

Kamen u ruci je imao dosta precizan scenario koji je sličan filmu. Određene stvari su izmenjene u montaži, jer su ovako bolje funkcionisale, do čega smo došli zahvaljujući rada sa montažerom Draganom von Petrovićem. Za Leto bez meseca imao sam samo scenosled od nekoliko stranica, i on nema previše veze sa onim što je na kraju taj film. Jedino što sam u Letu bez meseca zadržao od početka radnog procesa do kraja je emocija koju sam hteo da prenesem. Ali taj film je iznova stvaran kroz različite faze rada – na scenariju, na snimanju, u montaži. Za mene je film „živa“ umetnost, upravo jer pruža tu mogućnost konstante metamorfoze. Ali mislim da se stilski i Kamen u ruci uklapa u moj dosadašnji rad – iako je narativno „čvrstiji“, u njemu je i dalje veoma značajan vizuelni aspekt. Mene film mnogo više zanima kao vizuelna umetnost nego kao dramska umetnost.

Iz filma Leto bez meseca.

Producent si filma Teret Ognjena Glavonića, kako sada stoje stvari sa tim projektom, koliko smo u ovom trenutku daleko od završnog oblika i premijernih prikazivanja Tereta?

Radimo na Teretu već šest godina. Veoma je bilo teško finansirati ovaj film. Sa jedne strane, on se bavi temom koja nije dobrodošla u Srbiji. Ljudi imaju unapred zamišljenu ideju, i neretko zauzimaju stav bez da su pročitali scenario i rediteljsku eksplikaciju. Sa druge strane, kao i većina mladih perspektivnih reditelja u Srbiji, nas zanima da pravimo autorske filmove koji pokušavaju da pomere granice filmskog jezika. Ne osećamo se kao naslednici onoga što je srpska kinematografija u poslednjih tridesetak godina. Naša „filmska porodica“ je moderni film koji se rodio šezdesetih godina širom sveta, čije su nasledstvo nastavili savremeniji reditelji kao Abas Kiarostami, Hu Šjao-šjen, Cai Ming-lijang, braća Darden, Đia Žang-ke, Hong Sang-su, Apičatpong Virasetakul, Kristi Puju, ili Pedro Košta, da imenujem samo nekoliko. Dok ih u svetu smatraju velikim majstorima filma, kod nas su njihova imena i dalje dosta nepoznata. Zbog toga je dosta teško praviti filmove kakve mi želimo da pravimo iz ovakve pozicije. Srbija se trenutno nalazi nekoliko decenija iza savremene kinematografije – doduše, imamo i imali smo izuzetke kada su dugometražni filmovi u pitanju kao što su Ordinary People Vladimira Perišića ili Tilva Roš Nikole Ležaića. Uspeli smo da izguramo snimanje većeg dela Tereta sa budžetom koji je četiri puta manji od onoga što bi bilo normalno za ovaj scenario, i trenutno je film u montaži. Moguće je da ćemo morati da dosnimavamo još nešto, ali planiramo da završimo film do kraja godine, tako da se premijera očekuje na proleće 2018.

Iz filma Teret.

U čemu je i u čemu će biti posebnost Tereta?

Priča Tereta je postavljena u kontekst jednog istinitog događaja, jednog zločina koji je neko počinio u ime svih nas. Dok odgovorni za to slobodno hodaju među nama, narodu je nametnuto da nosi „teret“ tog nasledstva. Mi, kao generacija mladih ljudi, odbijamo to nasledstvo. Mi želimo da se identifikujemo sa borbom naših predaka koji su oslobađali naš jugoslovenski narod od fašizma. Ognjenov dokumentarni film Dubina dva bavio se mehanizmom zločina, a Teret se ne bavi samim događajem, i to je njegova specifičnost. Teret se bavi pozicijom pojedinca koji je jedan mali šraf tog mehanizma, i posledicama koje to ostavlja na njega i na njegove naslednike.

Ivančić u Kanu.

Koji su tvoji dalji lični filmski planovi, nazire li se i tvoj celovečernji igrani debi?

Trenutno radim na projektu Limbo, koji ćemo korežirati Marko Grba Sing i ja. Projekat je prodržan od strane FCS-a na konkursima za razvoj scenarija i za razvoj projekta. Limbo će biti naš dugometražni prvenac. Voleli bismo da uđemo što pre u snimanje, ali, iako se radi o niskobudžetnom filmu, čini mi se da neće biti jednostavan film za finansiranje. Pored ovoga, radim kao producent i koproducent na nekoliko dugometražnih i kratkometražnih projekata, među kojima je i Mornarica, prvi dugometražni film mladog crnogorskog reditelja Ivana Salatića.

Zoran Janković