Juče, 21. juna, krenula je 46.  Revija filmskog stvaralaštva dece i omladine Srbije. Revija će se kao i duži niz godina odvijati u Jugoslovenskoj kinoteci (u Sali „Dinko Tucaković“ Muzeja Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj 11) i trajaće do 24. juna. Organizator je Centar amaterskog filma Srbije. Na reviji sa svojim filmovima učestvuju mladi uzrasta do 18 godina. Organizacioni odbor čine: predsednik Vladimir Anđelković, Petar Ajduković, Vesna Golubović, Branislav Bogdanović, Ljubiša Danilović, Bogosav Simić, Dejan Masl, Dragiša Krstić, a u ovogodišnjem žiriju su: Miodrag Novaković, dramaturg, predsednik, Snežana Trstenjak, magistar digitalnih umetnosti, reditelj animiranih filmova, Radoslav Vladić, direktor fotografije, šef katedre kamere na Akademiji umetnosti, član Evropske filmske akademije, dr Marko Stojanović, etnolog-antropolog, muzejski savetnik Etnografskog muzeja, Gradimir Stojković, književnik i filmski pedagog, Zoran Stefanović, scenarista i producent, Strahinja Savić, reditelj i student doktorskih studija teorije dramskih umetnosti.

Sve projekcije (uključujući i prateće projekcije, specijalne projekcije, retrospektive) održavaju u Muzeju Jugoslovenske kinoteke (u beogradskoj Kosovskoj 11) a projekcije filmova u ovogodišnjem prrogramu ove revije podeljene su po blokovima:

Četvrtak 22. jun – od 18:15 i od 19 časova
Petak 23. jun– od 18:15 i  od 19 časova
Subota 24. jun  – 20 časova

Nagrade se dodeljuju u dve starosne kategorije, od 7 do 15 godina i od 15 do 19 godina. Na 46. Reviji biće dodeljene sledeće:nagrade Gran pri, prva, druga i treća nagrada za film i nagrade za najbolji scenario (ili ideju), kameru, montažu, ton (ili tonsku pratnju) i režiju, a predviđena je i nagrada za najuspešniji klub i najuspešnijeg mentora.

U nastavku vam  u celosti prenosimo  tekst o ovogodišnjoj filmskoj ponudi, tekst  koji je za katalog Revije sročio filmski reditelj, Strahnija Savić, a koji je u izvesnom smislu počeo svoju karijeru još 2003. godine upravo na narečenoj Reviji, prvo kao učesnik a sada i u svojstvu člana žirija: „Ovogodišnji filmovi Revije se, kao i svaki (filmski) tekst, mogu posmatrati kroz prizmu rediteljskih ili dramaturških postupaka, kao i šire, teorijski, kroz kulturološko-sociološke arhetipe, koji nas vode ka studijama sećanja, teorijama identiteta, itd. U dečjoj selekciji, novi „gosti“ ovogodišnje Revije su filmovi o običajima u selu Selevac. Iz njih čitamo da je i mentorki i deci igranje filmom bilo podjednako zabavno kao i proučavanje starih, skoro iščezlih običaja. U vremenu kada smo (sa razlogom) bombardovani pričama o selu koje umire i ljudima koji beže iz istoga, ovi filmovi na prestonički festival donose osvežavajuću radost i podsećanje na bogat kolektivni identitet. Na sličnom tragu je i film Kad su bake bile mlade, interesantna studija sećanja, potekla iz naivnog dečjeg verovanja da su bake uvek bile bake. U tom smislu, film je hrabar korak u odrastanje, oličeno u metafori skidanja „ružičastih naočara“ kao i u priznavanje postojanja jednog drugačijeg vremena koje sada odzvanja u tragovima u obliku sećanja, fotografija, itd. Ta razlika, Drugo(st) starog vremena, generaciji touch aparata empirijski je strana i zastrašujuća. Ovi autori hrabro i smelo ulaze u istraživanje, prihvataju se (za njih) novog medij(um)a  – ljudskog memorijskog aparata –  i silaze u „hodnike vremena“, ne bi li saznali nešto o prošlosti generacije koja je od njih daleko i to, paradoksalno, više ideološki, nego vremenski. Angažovan, na drugačiji način, jeste film Neodgovornost i kajanje, koji uobičajenu pojavu smaranja na ekskurziji pretvara u filmski diskurs sa poukom. Glavnom junaku je ceo svet pao u vodu kada je shvatio da se na ekskurziji neće provesti kako je zamislio, a to je povod autorima da održe filmsko predavanje na temu nacionalnog identiteta u Holokaustu. Ono što je u ovom filmu interesantno jeste filmski pristup, u dramaturškom smislu: umesto da nam dokumentaristički prikažu fakte o žrtvama napada, rizikujući tako da prirodom takve vrste pripovedanja, ali nikako temom, smore njihove mlade prijatelje-gledaoce u sali, autori donose odluku da fokalizaciju postave na jednog protagonistu sa konkretnim problemom. Ovim emotivnim otklonom, trivijalnom svakidašnjicom dečaka (uz sjajnu glumačku interpretaciju), plasirana je dublja, poučna ideja o strahovitom zločinu prošlog veka, te je uspešno prenesena publici. Naše mesto pod Suncem i Gde je Petra pronašla sreću su zrele rediteljsko-dramaturške postavke koje takođe imaju angažovanu poruku, ovoga puta usmerenu na praktičan život. Ovde je važan kolektivni duh, zajednički (školski) elan, širenje pozitivne energije. Cinema se dešava u donekle zaboravljenom prostoru bioskopa, pa opet utiče na kolektivno-globalni identitet umetnosti koja nestaje. Većina junaka nema interesa i ne želi da učestvuje u događajima na platnu, što nije za čuđenje, obzirom da poslednjih decenija prisustvujemo dramatičnoj promeni odnosa gledalac-platno. Psihoanalitičke ideje identifikacije, voajerizma, filma-ključaonice i pogleda, izgleda da više nisu dovoljno zanimljive i atraktivne za današnje novopečene korisnike filma/bioskopa, koji bi želeli nešto opipljivije, verovatno neki 15-D film, koji podseća na luna park. U ovom kratkom filmu, tradicionalni prostor filma, sa 2D filmskom projekcijom, je dosadan i monoton, pa junaci traže nešto više, zabavnije. Animirani filmovi su svojom jasnoćom i preciznošću ukazali na prednost animacije i oneobičavanje koje se događa u istoj. Medini snovi, Senka lava, Muvin dvorac, itd., samo su neki od naslova kreativnih i konciznih filmskih ideja. Srednjoškolci su u svoje radove uneli strahove, želje i traume. Iskrenost je u umetnosti, a samim tim i u filmu, izuzetno preporučljiva, vodi ka samorefleksiji, preispitivanju a posebno ka autentičnom rukopisu. Mladi autori već prepoznaju da su mučnina i nezadovoljstvo uvek nepresušivi izvori inspiracije. Crveno je na prvi pogled nastavak niza popularnih savremenih srpskih filmova, poput  Klipa Maje Miloš. U oba filma u prvom planu je tragedija odrastanja dece srednje klase u Srbiji.  Ali, Crveno razbija lokal-beogradizam srpskog filma i jednu krajnje urbanu priču postavlja u manji grad, gde glavna junakinja očajnički želi da bude primećena, pa se, prirodno, koristi socijalnim mrežama. Dominantne teme su nezadovoljstvo sobom, želja za „moćnim“ ljubavnim partnerom i odbacivanje dostupnog, kao i krajnje disfunkcionalan odnos sa roditeljima, prijateljima i naravno sa samom sobom. Interesantno i precizno režiranje-kadriranje vodi nas kroz priču o usponu i padu lokalnog patrijarhalnog konstrukta seksualne persone, junakinje (još jedna izvrsna glumačka intepretacija) koja se u jednom kratkom kadru transformiše od devojčice u ribu zahvaljujući štiklama, kožnoj jakni i karminu, uklapajući se tako savršeno u sliku devojke-robe. Reditelj ne daje odgovor na pitanje da li je reč o kolektivnoj ili individualnoj traumi (možda prejaka reč), već postavlja dodatna pitanja, pa se interesantan kadar opšteg plana sobe, u kom vidimo oca samo sleđa, zauzetog igricama, bez očekivanog krupnog plana, može doživeti kao portret porodice koja živi u virtuelnom svetu televizije, interneta i gejminga, te se tu može tražiti rešenje ovog važnog problema. “Kad sam porasla” u sasvim drugačiju svakidašnjicu uvodi začudnost pa se različite pojave mogu doživeti na mnoge načine, a gledaocu je ostavljeno prostora da se ušavi u film, dopiše mu značenje. Film je izvanredno slikan, poetično postavljen, a autentičan odnos dvoje glavnih junaka dočaravaju stilizovane pojave koje su na pragu sveta fantastike. Studio Baraka prednjači u produkcijsko-vizuelnom smislu, a njihovi filmovi su striktno žanrovski. Osim uobičajenih horor/apokalipsa tema, pojavljuju se i nove tendencije, kao što je kompletno citiranje Početka (Inception, 2010.), mind-game filma Kristofera Nolana. Reč je o filmu Krupni plan, gde hotel Srebrnac postaje tvrđava iz Početka. Ovde se radi najpre o briljantnom vizuelnom tretmanu filmova, iako nekima fale sitne autorske poruke. Ako se posmatra iz ugla žanra, ova kritika nije merodavna, pa je zaključak da se ovi autori strogo treniraju da postani novi, budući stvaraoci srpskog žanrovskog filma, što je našoj kinematografiji više nego potrebno. Ovim putem svim učesnicima čestitam na filmovima i nagradama, a Reviji želim još mnogo sjajnih filmova!“

Zoran Janković