Za neke možda i nenadano, polusatni igrani film Život po Moskriju, klasni film studenata produkcije beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, a u režiji Gorana Nikolića, postao je istinski hit – posle pretpremijere na fakultetu, čak tri projekcije u novobeogradskom bioskopu Fontana, ovaj film napunio je nedavno i salu Novog bioskopa Zvezda. Upravo stoga o Životu po Moskriju i još nekim temama smo porazgovarali sa rediteljem ovog filma, Goranom Nikolićem.

Kako ti se sada, na nova gledanja i nakon novih susreta sa publikom, čini Život po Moskriju?

Isto kao i na pretpremijeri – izuzetno sam zadovoljan. Jako su mi zanimljive reakcije ljudi na to kakva ih je vrsta filma dočekala, pošto je pravu prirodu filma, čak i posle trejlera, znala samo ekipa, jer smo čak i kroz taj trejler hteli malo da krijemo kakav je film, da ljudi budu malo zbunjeni, da ne znaju da li je to biografski film sa elementima nadrealnog, da li je u pitanju Sam u kući tip prijatnog porodičnog filma ili nešto bliže poetici braće Fareli. Pošto ne postoji tradicija ovakve vrste komedije kod nas, veći deo publike je, koliko sam primetio do sad, iznenađen i izrazito involviran u film tokom trajanja, te je najčešća zamerka koju čujem da je film morao da traje duže i da se završi čim se „zahukta radnja i prime se na film”. Tom utisku, takođe, doprinosi činjenica da je veći deo publike navikao na dugometražni format kad treba da gledaju neki film, pa očekuju da se, posle 30 minuta, „okonča uvod u priču”.  Ja bih, samom sebi, zamerio što par scena nisam više vizuelno i mizanscenski razigrao, ali u uslovima gerila filmejkinga i sveopšte trke s vremenom, zadovoljan sam što smo uopšte i snimili film iza kojeg možemo dostojanstveno da stanemo svi iz ekipe.

Šta si saznao o ovom svom filmu iz susreta sa publikom i na osnovu reakcija Moskrijevih poštovalaca?

Na očekivanja o reakcijama gledalaca, najviše su me pripremili komentari kod samog trejlera, o tome šta Moskrijevi obožavaoci očekuju od filma – od toga da bi neki više želeli biografsku dramu sa Bojanom Dimitrijevićem u glavnoj ulozi, da reprizira Pikca iz Roda, i, uopšte, prozivki upućenih filmskog ekipi jer ne glume oni ljudi koje su neki od njih očekivali, preko toga da neki misle da je grosaut komedija neprimeren žanr za takvu grupu i temu, do mišljenja da izgleda „previše komercijalno“, i ti su mi najdraži kao nenamerni komplimenti. Sve u svemu, divno je da uopšte postoji reakcija na nešto što smo uradili, da nije sve prošlo „ispod radara”. Već posle pretpremijere i premijere, i uživo i na internetu, svi su bili iznenađeni, a najviše njih prijatno. Dok su neki verovali sve vreme u projekat, jer im je obećavao malo drugačiji pogled na temu i nisu ostali razočarani, drugi razuveravaju sve ostale da se Moskri, ipak, ne prevrće u grobu. I, naravno, mlađa publika je bolje prihvatila film nego starija, kojoj je sve to bilo na mahove duhovito, ali i dosta degutantno, što je potpuno prihvatljivo, jer ni meni ne bi bilo baš najprijatnije da u blizini roditelja, ili neke starije rodbine, slušam neke eksplicitnije pesme Prti Bee Gee-a.

Kako si se snašao u poziciji reditelja po pozivu? Da li si uspeo da se u potpunosti izboriš za svoje u tom kontekstu klasnog filma studenata produkcije?

S obzirom da sam ušao u celu priču na mesec i po dana pred snimanje, i da smo mnoge stvari rešavali u minut do dvanaest, drago mi je da sam ostao priseban i skoncentrisan na svoj deo posla. Ali ono što mi je davalo vetar u leđa, u najvećoj meri, jeste ogromna ljubav prema muzici grupe Prti Bee Gee’ i podrška Moskrijeve porodice, kao i preostalih članova grupe, Nikole Jelića Mikrija i Nikole Jarnevića Eufrata. I naravno da je bilo konstruktivnih rasprava između mene i producenata oko toga šta je komercijalno, šta je manje komercijalno u priči, šta ko misli da šteti filmu, šta je moralno podobno, da li je to u ovom slučaju najbitnije, za koju ciljnu grupu je ovaj film, pa vraćanje na to o čemu zapravo pravimo film i šta se sve treba ispoštovati poetski naspram bilo kakvih drugih proračuna…  I smatram da za mnoge stvari, koje, bez mog prisustva, ne bi nikad završile u filmu, sada su deo njega u velikoj meri jer su me Mikri i Eufrat podržavali. Stoga, mogu da kažem da sam se izborio za veći deo svoje vizije, iza koje su, kad su videli šta smo snimili, stali i oni najskeptičniji u producentskoj ekipi.

Čini se da nakon Nekako z prolyeća i Života po Moskriju, treš estetika i anglosaksonske stoner komedije predstavljaju tvoje veliko nadahnuće?

Kada su u pitanju komedije, svakako. I mislim da je naša publika željna toga. Urbane komedije „sa klupe u kraju” i socijalne drame sa elementima crne komedije gotovo da su postale pravilo kod nas, tako da su ta dva filma došla kao osveženje za publiku. S druge strane, svako ko je imao prilike da pogleda moj dokumentarni film I kako si, deda, šta se radi ili film u mizankadru Kad smo bili klinci, zna da mi ni „ozbiljnost” nije strana.

Ima li u ovom trenutku žala zbog metraže, da li ti je žao što ovaj tvoj film ipak nije dobacio do dugog metra?

Svakako da ima, pogotovo zbog uloženog truda i entuzijazma na ovom projektu od strane cele ekipe, i zbog, gorepomenute reakcije publike koja bi volela „da film traje bar četiri puta duže jer im se činilo kao da je prošlo deset minuta“. Pošto i dalje postoji potencijal da se radi na dugometražnom, ali to ništa još nije sigurno, ne vezujem se preterano za tu mogućnost jer, kako bi rekao Kojot iz grupe Eyesburn: „Očekivanje je u startu razočarenje”. Iz tog razloga sam se već „bacio” na sledeći projekat, koji je potpuno drugačiji od ovog filma.

Šta sada, šta dalje? Čemu se nadaš, šta pripremaš, na čemu radiš?

Sad radim na nečemu što će, najverovatnije, biti moj prvi dugometražni film. U pitanju je drumski film, u kojem se dva muška lika, različitih godišta, vraćaju kući posle Kosovske bitke. Pored toga što ih surova priroda sputava, za petama takođe imaju jedan drugi vid opasnosti koji im se sve više bliži. To je sve što mogu da otkrijem za sad, pored toga da je u pitanju izrazito neverbalna melodrama i da neće imati gotovo nikakvih sličnosti sa Nekako z prolyeća i Životom po Moskriju. Osim par komičnih momenata, koji će svakako otkriti da ipak ista osoba stoji iza svih tih filmova.

Razgovarao: Zoran Janković