Nedavno je knjižarsku ponudu obogatilo i izdanje studije Filmska muzika u SFRJ (u izdanju kuće HERAedu), autorke Maje Vasiljević, a među koricama te knjige prikazano je kako pomenuti fenomen sagledava jedna sociološkinja, muzikološkinja i istoričarka. Kako jedna takva knjiga ne bi mogla da nastane bez dobrog poznavanja ovdašnjeg filma, Maja Vasiljević je odličan sagovornik na temu ovog našeg kutka. Ona po tom pitanju kaže: „Spadam u ’gutače’ domaćeg filma. Gledam ih iz različitih pobuda i u skladu s raspoloženjem i životnim kontekstom, kao i što slušam muziku. Imajući to u vidu, teško je bilo napraviti izbor omiljenih filmova. No, neka to bude privremeni spisak. Počnimo od onih za koje me veže odrastanje… Prvi neka bude Dečko koji obećava (1981) Miloša Radivojevića ne samo zato što se u njemu čuje i muzika odličnih bendova (Šarlo akrobata, Azra, Idoli, Prljavo kazalište, Paraf, Pekinška patka…), već i zbog divnog scenarija Nebojše Pajkića, nastalog godine kada je rođeno mnogo „dečaka koji obećavaju“ meni generacijski bliskih. Istovremeno, Dečko koji obećava je bio deo mog odrastanja budući da sam se nalazila u društvu u kome je ovaj film imao kultno mesto sa nužnim poznavanjem svih dijaloga, u stvari celog napamet i pevanje svih numera posebno onih koje je Koja komponovao za film, a nisu kasnije snimljene (Slobodan, Dosta mi je svega i Depresija).

U istoj grupi su i filmovi Varljivo leto (1984) Gorana Paskaljevića s vrhunski prožetom mikro i makro perspektivom, ruralnog i urbanog, privatnog i javnog političkog, kao i Šećerna vodica (1983) Svetislava Prelića s kontroverznom temom transformacije, odnosno zanimljivog tretmana problema fizičke lepote i seksualnosti koja je tako stresna u dvadesetim godinama.

U tom smislu izdvajam i da su poseban utisak na mene ostavili Šijanov Davitelj protiv davitelja zbog svoje osobenosti tretmana ne tako česte teme kriminala, duševnih bolesti kod nas i najzad lude muzike jednog od mojih omiljenih srpskih kompozitora Vuka Kulenovića. Tako je i sa filmom Lepota poroka (1986) Živka Nikolića, i smešnom i tužnom kao što je to svaki susret zaostale sredine sa novotarijama, a sve to u pogledu rodnih uloga i muško-ženskih odnosa.

Naredna grupa biće i predstavnik mojih omiljene sedme decenije XX veka, pri ćemu iz grupe partizanskih neću umeti da izaberem budući da ih vidim u celini. Neka to budu oni koji su me iznenadili: Buđenje pacova (1967) Živojina Pavlovića, Čovek iz hrastove šume (1964) Miće Popovića, Nevinost bez zaštite (1968) Dušana Makavejeva. Sva trojica ostvarili su složen i višeslojan odnos prema tretmanu kontroverznih priča za koje su se odlučili, te su mi često u mislima i četnik-kolač koga glumi Mija Aleksić u film koji je toliko dugo bunkerisan a sa novim talasom rehabilitacija za mene ima poseban značaj. Tako mi je u glavi još jedan Aleksić, ali Dragan, akrobata iz Beograda iz čarobnog sveta koji je prelamajući različite teme i priče u filmu Nevinost bez zaštite herojstva i nevinosti, snage i slabosti, dokumentarog i igranog, a sa mnogo dvoznačnih tumačenja i metafora i asocijacija za mene koja profesionalno istražujem taj period.

I da završim sa dva manje stara filma: Sedam i po (2006) kako mu i žanr kaže mračnom komedijom Miroslava Momčilovića koji je vrhunski prožeo i uokvirio različite priče bez moralisanja a opet sa podsticanjem na razmišljanje o izazovima u životu i najzad, film Šišanje (2010) Stevana Filipovića toliko spontan u glumi i naraciji, bez trunke suvišnog, pa ni u jednoj reči. Potpuno neočekivan, ako se zna da tretira rasizam, nasilje, huliganstvo, mladalačke podele i nejednakosti.“

 

Z. J.