Pre par sedmica i u ovdašnje bioskope je stigao film Planeta majmuna: Rat (u originalu: War for the Planet of the Apes), a  posebnu zanimljivost za nas predstavlja i činjenica da je na ovom izvanrednom i vizuelno superiornom filmu, između ostalih, sarađivala i Ljiljana Antonović, 3D animatorka na radu u glasovitom novozelandskom VFX studiju Pitera Džeksona. Znatno više u našeg razgovoru sa Ljijanom Antonović pred vama.

Kako teče život sa svešću o učešću u projektu takvog obima i repertoarskog značaja?

Život i svakodnevica nam na dnevnoj bazi donose nove avanture, pa često i neke snove pretvaraju u javu. San me odveo pravo do Weta Digital studija za koji sam mislila da je potpuno nedostižan. Još uvek sa rezervom uzimam svoje iskustvo na ovom projektu, jer želim da taj uzvišen osećaj traje, za koji će se nesumljivo tek čuti. Mnogi predviđaju i neke oskare, a i govore o nekim novim dostignućima i standardima postavljenim na ovom projektu. Presrećna i ponosna, sa još većom željom za napretkom i novim znanjem. Postavila sam sebi nove ciljeve i standard za lestvicu još više i sada verujem da je i to moguće.

Koja su bila vaša konkretna zaduženja u vezi sa novom Planetom majmuna ?

Moja zaduženja na filmu Planeta majmuna: Rat  ili proces rada je bio da kada dobijem konkretan kadar, prvo analiziram taj kadar, razdvojim tehničke zahteve od umetničkih i razmislim kako da taj kadar učinim što boljim i kao da te karaktere, majmune učinim još, izmisliću reč, „majmunskijim“. Izazov je da motion capture podatke, koji imaju nekih svojih manjkavosti, što manje alterujem, a da dobijem jedan prirodan pokret,  jer su glumci dali veliki doprinos karakteru majmuna.Veliku ulogu u ovom delu procesa ima Lead kao i supervizori animacije, koji nas artiste vode ka ideji i viziji samog reditelja, a svako od nas artista ima za zadatak da sve te vizije i ideje zajedno sa svojim idejama i tehničkim mogućnostima spakuje u jedan veoma kreativan i maštovit proizvod.

Kako je izgledao vaš profesionalni put  na polju animacije, od početaka u pa sve do sadašnjeg radnog okruženja i uspeha?

Veći deo svog života i detinjstvo su mi protekli u znaku muzike: svirala sam violinu i klavir, takođe svirala u par bendova, komponovala svoju muziku, radila kao ton realizator na radio stanicama, završila muzičku akademiju. Muzika je bila moja prva ljubav. Međutim, oduvek sam nešto crtala, čitala stripove, knjige, gledala crtaće sa potpunim oduševljenjem. Nekada su mi sati proticali, hipnotisano buljeći u TV, bilo filmove, bilo crtaće. Oduvek je postojala i fascinacija vizuelnim, samo što sam tada verovala da se crtanje i slikanje ne može naučiti nego da se sa tim darom jednostavno rodiš… Nisam ni slutila koliko je to daleko od istine. Tu negde oko izbora fakulteta su počele da se pojavljuju ideje, pa sam rešila da polažem i prijemni za grafički dizajn na Višoj politehničkoj školi. Animacijom sam počela da se bavim prilično „kasno“, obzirom da industriju u današnje vreme preplavljuju praktično deca, sa svojih 28 godina, ali to me nije sprečilo da kroz razne izazove krenem put svojih snova. Sve je počelo u „Chiron“ školi sa 3D modelingom, što je iz ove perspektive bio jako dobar put, jer smatram da je za svaki deo 3D procesa potrebno znati kako izgleda svaki deo procesa, kako bi se stekla ideja o kompletnom proizvodu,kao i o tome šta je važno postići u svom delu procesa i sa tehničkog aspekta i sa artističkog. Zatim sam krenula u animaciju i zadržala se tu, evo skoro deset godina. Putovanje nije bilo bas lagano, posebno što sam baš na samom početku karijere postala i mama jednog predivnog dečaka koji već pokazuje interesovanje za vizuelne umetnosti. Međutim, smatram da je sve moguće ukoliko nešto volite i iskreno želite da radite i uživate u tome, smatram da posao treba većim svojim delom da bude igra, jer to je jedini način da kroz sve izazove izađete čitavi i orni za nove pobede i da vam svaki od tih izazova bude poziv da naučite nešto novo i da postanete još bolji u svojoj igri. Posebnu zahvalnost dugujem svom suprugu koji je sve vreme na mom putovanju bio podrška i glas razuma.  Nakon „Chirona“ sam prošla kroz nekoliko beogradskih studija, stičući iskustvo na raznim projektima, pretežno reklamama i u jednom trenutku me je privukao i svet igara, pa sam rešila da svoja znanja i vidike proširim na motion capture, a sada i na digitalni kompoziting koji se uveliko udaljava od animacije ali čini jedan takođe interesantan deo video procesa.

Kako izgleda radni dan, svakodnevica u studiju Pitera Džeksona?

Weta Digital je jedan deo sveta Pitera Džeksona, atmosfera je radna ali i veoma zabavna, porodična. Većina je stigla iz drugog dela sveta i prošla kroz proces prilagodjavanja, svi su spremni da pomognu i na privatnom, i na poslovnom planu. Ljudi su potpuno rasterećeni ideje da rade u tom studiju i na projektima tako velikog repertoarskog značaja. Jutro počinje gužvom u kuhinji gde svi svraćaju na prvu jutarnju kafu ili da pokupe neke đakonije za doručak, kratak razgovor, pretežno vezan za razmenu ideja i iskustva vezano za kadrove na kojima se trenutno radi. Zatim slede dnevni sastanci na kojima se komentarišu zaduženja, nakon čega sledi ručak i ostatak dana je pretežno rad, rad i samo rad. Svaki petak od 18 časova je rezervisan za beer o’ clock, žurku na kojoj se ljudi bolje upoznaju, razmenjuju ideje, kuju nove planove. Piće i klopa su besplatni.

Serkis i kolege na snimanju filma Planeta majuma: Rat.

U kojoj meri uspevate da gledate filmove i „u civilu“ i da li ste tada fokusirani na izgled i funkcionalnost dometa vaših kolega?

U zavisnosti od količine slobodnog vremena,  pogledam po neki film, mada moram priznati da se tempo pojavljivanja novih ostvarenja toliko ubrzao, da definitivno ne stižem da ispratim sve što se dešava na sceni. Dobra priča je nešto što će uvek da me privuče i mislim da je priča ključ, a da VFX pomaže priču i stavlja nas u taj nepostojeći svet i čini priču autentičnijom, što govori u prilog tome koliko su te dve stvari usko povezane, kao dve strane medalje. Međutim, ponekad kad gledam neke od klasika prošlog veka, ne mogu se odupreti ideji da nas je ovaj VFX pomalo udaljio od „onog“ osećaja ushićenosti, kao kad sam bila mala i čekala sa prevelikim ushićenjem izlazak sledećeg broja nekog stripa, Politikinog zabavnika ili nove ploče. Međutim, sve to postavlja nove izazove pred VFX industriju, jer ta prezasićenost traži nove ideje, nova rešenja, viši standard.

Pratite li srpski film, pratite li i rad ovdašnjih kolega, imate li ikakvih planova u vezi sa srpskim filmom?

Trudim se koliko mogu da budem u toku i za sad pratim rad svojih kolega. Srbija ima puno toga da ponudi, posebno mladih, vrednih, talentovanih ljudi… Nažalost, mislim da su svi upućeni u trenutnu ne baš tako sjajnu situaciju u srpskom filmu, pre svega mislim na ekonomsku moć da se kod nas stvori nešto vanserijski, ali mislim da pored svih nedaća srpski film napreduje i to u dobrom smeru. Svoj doprinos sam dala  filmu  Heroj 1914 koji govori opet u prilog upornosti i istrajnosti da se uspe bez obzira na date okolnosti, prevashodno mislim na to da se oko ovog filma okupila ekipa optimista koji su ni od čega napravili film koji govori o našoj istoriji i snazi i volji pojedinca da se žrtvuje za više dobro, a glavna tema filma Heroj 1914 je običan srpski vojnik, seljak koji je kao najslabije opremljen borac u Prvom svetskom ratu uspeo da odnese najveće pobede 1914. Godine. Takođe i filmu Emira Kusturice Na mlečnom putu. Nisam preterano razmišljala o svom daljem učešću u domaćim ostvarenjima, ali ako se pojavi prikladan izazov, zašto da ne.

Razgovarao: Zoran Janković