I Đorđe Arambašić, direktor fotografije u slučajevima filmova Neposlušni, Panama, Slepi putnik na brodu ludaka i Igla ispod praga, kao i skorog debitantskog filma Maše Nešković, Asimetrija – Tri teritorije,  izašao nam je u susret i ukratko predstavio omiljene mu domaće filmove. Evo njegovor izbora i pojašnjenja…

Dragan Nikolić i Ružica Sokić u filmu Kad budem mrtav i beo (1967)

„Omiljeni domaći? Teško je odbrati omiljeni. To se kod mene menja sa godinama. Kada budem mrtav i beo mogu iznova da gledam jer mi jednim univerzalnim jezikom govori o neutoljivoj žeđi za slobodom. Mnogo toga je sublimirano u ovom filmu, a meni je na autentičan način pokazana lepota i fragilnost ljudkog tela u jednoj tragičnoj izvesnosti života. Iz sedamdesetih bih odabrao Nacionalnu klasu jer je šarmantan i nepretenciozan, ima naravno izuzetno vođene likove i uspeva da me svaki put nasmeje ali u isto vreme i rastuži. Kusturica mora da bude na ovom spisku a ja sam se odlučio za Dom za vešanje iz razloga što mi taj film vešto spaja mistiku i realnost, vulgarno ali i poetično. Bolno iskren i magično privlačan konstantno me priseća na jednu od najboljih (oniričkih) scena iz svetske kinematografije – Perhanov san o Azri.“

Iz filma Dom za vešanje

Zoran Janković