Jedan od najprimećernijih i najuspešnijih filmova u programskoj celini „Srpski film“ ovogodišnjeg izdanja Festa svakako je debitantsko celovečernje ostvarenje Banditi u potrazi za mamom mladog scenariste i reditelja Koste Ristiće. Taj film je poneo tri značajne nagrade: nagradu žirija, nagradu za najboljeg debitanta za malenog Kristijana Garipa i nagradu „Milutin Čolić“ dnevnog lista Politika), a pred vama je naš razgovor upravo sa Kostom Ristićem o tom filmu.

Beograd 2. mart .2018. godine: Nagrade 46. Festa (foto: Dušan Milenković)

Kako sa ove distance i sa ovom pameću gledaš na Bandite… u danima pripreme za njih i pre ulaska u tu avanturu?

Sećam se da sam do samog početka snimanja, pa i do poslednje klape, bio u stalnoj neizvesnosti da li ćemo ikada uspeti da snimimo ovaj film, i da li je uopšte moguće snimiti ga. Sve je bilo na tankim nogama – naši junaci dolaze sa ivice socijalne margine, ni mi kao autori nismo mnogo bolji u socijalnom statusu, budžet i podrška su isto na nivou socijale –  a sve pravimo da bude tako, kako je na kraju i ispalo – da osvojimo Sava Centar, u ravnopravnom takmičenju sa krupnim produkcijama. Trebalo je sve te ljude sklone lutanju držati na okupu svih tih meseci, pa i godina, i održavati sponu između „zvaničnog“, vidljivog sveta, i ovog „nezvaničnog“ i nevidljivog – biti prihvaćen kod „njih“, a opet sačuvati „naše“. Za vreme priprema i snimanja filma imao sam 25 godina, a Kristijan je imao 10 – kad se to sabere to je otprilike onoliko godina koliko je prosek za snimanje prvog filma.

Razume se da je za sve to potrebno mnogo napora i strpljenja, ali meni bi bilo dosadno da snimam film koji nema takve izazove. Kada me je profesor dokumentarnog filma na FDU oborio u II godini, ja sam otišao i podigao “ustanak”. I u tom „ustanku“ – a bili su to višenedeljne studentske blokade fakulteta protiv komercijalizacije obrazovanja 2011. godine – naučio sam sve o umetnosti filmske režije. Od tada je za mene svaki film jedan mali prevrat. Taj „ustanički” pristup mi je kasnije za vreme snimanja kratkog filma Dos patrias na Kubi potvrdio i Verner Hercog – koji je svojevremeno vukao brod preko džungla i planina da bi snimio film.

 

Da li je dugometražna forma od početka bila cilj i da li je i inicijalno bio plan da film bude igrani (ili dokufikcijski)?

Mi smo odrastali u takvom okruženju da je većini nas bilo nepojmljivo da ćemo ikada dobiti podršku za bilo kakav rad i da ćemo celoga života biti osuđeni na volontarizam. Kada smo dobili na konkursu FCS za studentski film, koji je inače bio prvi ikada raspisan, u našoj ekipi se stvorio takav entuzijazam, koji nas je zapitao: kako ćemo mi ove pare da potrošimo na kratki film, kada smo takve filmove do sada snimali i bez para? Bilo kakva lova, pa i ta koju smo mi dobili, a koja je u proseku nedovoljna za jedan snimajući dan za celovočernji film, za nas je značila podizanje produkcijskih ambicija. Ispostavilo se da je – uz podršku i autoritet FDU koji nam je otvarao sva vrata, profesora Stefana Arsenijevića koji je stalno bdio nad nama i bezuslovnu podršku koproducenata Cinnamon i Platforma – moguće snimiti i završiti takav jedan mali „veliki“ film. Međutim, za nauk je da je u takvim produkcijskim okvirima vrlo teško izgurati postprodukciju, koja danas sve više postaje mesto gde se zapravo pravi film. Sa ovakvim produkcijskim pretpostavkama nikada ne bismo završili film bez nesebične podrške montažerke Jelene Maksimović, dizajnera zvuka Mićuna Jaukovića i Daka Puača, i direktorke fotografije Milice Drakulić, koja je i u tom delu procesa preuzela ogroman deo tereta na sebe – i uopšte svih nama dragih ljudi, cele jedne zajednice koja se okupila oko tog filma i nesebično mu doprinosila – videli ste koliko je ljudi na premijeri izašlo na binu, nisu mogli svi da stanu, a bilo ih je još u publici – imena koja nikada neće biti zapisana a koja su bila uz nas u nekim ključnim trenucima, koji su iznova izranjali.  To su specifične, jedinstvene okolnosti u priči o Banditima koja osvaja srca i svima daje snagu za veliki rad na čist entuzijazam.

Šta si konkretno naučio o filmskoj režiji u stvarnim uslovima radeći na Banditima…?

Više se i ne sećam. Sada snimam novi film, i to sada ide sve iz početka – to je već poznata priča.

Iz filma Banditi u potrazi za mamom

A šta si saznao ili utvrdio o radu sa glumcima, radeći sa malenim naturščicima?

Ja sam od glumaca uvek tražio ono što je Breht od njih tražio – da izađu iz sebe, makar na kratko. Sa Banditima je stvar išla utoliko lakše što kod njih nema foliranja i što su oni već ekipa. Međutim, i oni su snažni individualci i, mada zreliji od svog uzrasta, još uvek velika deca spremna za igru i avanturu – i u tom smislu se ni malo ne razlikuju od dobrih profesionalnih glumaca. Uostalom, bez tog izraženog Kristijanovog karaktera i individualnosti ne bismo imali tako upečatljiv film i ne bi Kristijan Garip bio najbolji srpski glumački debi ove godine.

Banditi u potrazi za mamom: Kristijan Garip

Vidiš li sebe možda i na polju filma bez jasnijeg aktivističkog pečata?

Taj izraz „aktivistički pečat“ mi je stran i pitam se kako si to video u filmu Banditi u potrazi za mamom. To je film je o svima nama, i kako kaže jedna filmska kritičarka – a žene posebno razumeju ovaj film – „svima nama je mama otišla u Nemačku”. Ako želiš da me pitaš da li bih mogao da režiram i neki takozvani „žanrovski“ film, koji liči na „holivudski“ – moram da te obavestim da je Holivud odavno mrtav, i da su takvi filmovi dok su bili živi bili „najaktivističkiji“ i najpropagandniji na svetu. Ali bih dodao da mislim da moj kratki film Dijamant za Baja Kaliforniju, od kojeg zapravo i kreće Kristijanovo i moje filmsko druženje – iako sa izvesnim evropskim pečatom – liči na filmove onog pravog Holivuda iz 50-ih, kada je Holivud bio U.S. državni neprijatelj broj 1. Kada se stiša ova bura i ode stara garda, odoh u Los Anđeles i Donju Kaliforniju sa tim filmom u džepu – da napravim posao i snimim el grande pelicula. Buč Kasidi i Sandens Kid na povratku iz Bolivije sreću Panča Vilju i njegovu bandu, u vreme meksičke agrarne revolucije – zo je inače narodna latinoamerička legenda, na koju sam dogradio svoju istorijsku fikciju, kao što je to na primer uradio Dragan Bjelogrlić u seriji  Senke nad Balkanom.

Na simanju Bandita

 Kako ti izgledaju Banditi… u kontekstu aktuelne srpske filmske igrane ponude?

Nije baš zahvalno da odgovarim na to pitanje. Citiraću Politikin žiri na ovogodišnjem FEST-u predvođen Goranom Paskaljevićem, koji nam je dodelio nagradu za najbolji film u programu Srpski film: „U vre­me­ni­ma ka­da žu­di­mo za slo­bo­dom go­vo­ra, mi­šlje­nja, iz­bo­ra, pra­šta­nja, is­ka­zi­va­nja emo­ci­ja; za slo­bo­dom dru­že­nja, lju­blje­nja, žr­tvo­va­nja, sme­ja­nja; za slo­bo­dom bor­be za lju­bav ko­ju svi že­li­mo i ko­ja svi­ma tre­ba, po­ja­vio se film ko­ji ple­ni slo­bo­dom.“; kao i zvaničan žiri takmičarkog programa Srpski film na 46. FEST-u predvođen legendom jugoslovenskog filma Lordanom Zafranovićem i našim glumcima Katarinom Radivojević i Milošem Timotijevićem, koji nam je takođe dodelio nagradu za „ne­pre­ten­ci­o­zan kon­cept, od­li­čan rad sa na­tur­šči­ci­ma, delo koje iza­zi­va is­kre­ne emo­ci­je”.

Reći ću vam koja je tajna Bandita da na tako mala vrata uđu na veliku scenu. Stvar je u tome da je u pitanju film sa pričom koja je imala razlog da bude ispričana. Utisak je da filmski autori često odlaze u eskapizam ili se bave nekim problemima koji postoje samo u njihovim glavama, ili u glavama vrlo uskog sloja ljudi. Mislim da je slična stvar u pozorištu. Uzbudljivija domaća predstava koju sam skorije gledao je Pod žrvnjem Egona Savina. Realizam, narod, borba – to je ono što svakog čoveka zanima – život naroda. To je ono zbog čega postoje i literatura i štampa i film i pozorište – da zabeleže narodni život i pomognu mu da dođe do svoje slobode.

Upoznajte bandite: Kristijan, Emran, Edi i Sunita

Na još jednu stvar sam vrlo ponosan kada su u pitanju Banditi: film je snimljen u potpunosti od javnih, državnih sredstava – oslonjen na Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije i Filmski centar Srbije i Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu – uz jedno manjinsko „javno-privatno” sa domaćim privrednicima u vidu naših koproducenata. (sic!) Ne treba odbijati strani kapital – naprotiv neophodno je razvijati međunarodnu saradnju u vremenima kada se svet sve više povezuje – ali da se zna da možemo i sami! Čekamo internacionalnu premijeru Bandita, pa da vidimo kakav nam je ovaj 100% domaći proizvod i na svetskom tržištu.

Mislim da je festovska premijera Bandita jedan mali primer da film nije mrtav. Zaista, kada su se Kristijan, Sunita i Edi (Emran je bio odsutan) popeli na binu – bio je to pravi događaj, veći od svih nas. Kada je Maradona dao gol Englezima u vreme britanske agresije na Foklandska ostrva, argentinski komentator je uzvikivao „živeo fudbal!” – tako smo i mi u velikoj sali Doma omladine bili zatečeni prizorom i snagom tih klinaca, i u sebi klicali: „Živeo film!”

Razgovor nakon premijere Bandita: Ristić, montažerka Jelena Maksimović i producentkinja Mina Stojadinović

Šta je ono što sleduje Banditima… u nekoj doglednoj budućnosti i spremaš li već nešto novo?

Sleduje im internacionalna premijera na leto, a od jeseni bioskopska distribucija sa distributerskom kućom MegaCom Film. Takođe i domaći i regionalni festivalski život tokom godine – Sarajevo nam je ubrzo nakon FEST-a tražilo „skriner”, kao i svima draga Bašta Fest sa idejom da sa Banditima zatvori ovogodišnji festival, a kontaktirao nas je i Sopot – nadamo se da će nas svi oni i zvanično pozvati da prikažemo film njihovoj publici. Nadamo se da ćemo posetiti i ostale važne domaće festivale na Paliću, u Nišu, Novom Sadu, Vrnjačkoj Banji, Leskovcu, Ravnom Selu, Kragujevcu, Kraljevu, zatim regionalne festivale od Bitolja i Herceg Novog preko Sarajeva do Motovuna i Ljubljane – rado ćemo se odazvati svakom pozivu jer je to prilika da se susretnemo sa publikom iz svih naših krajeva.

Što se tiče međunarodnog festivalskog života, verujem da će se on intenzivno odvijati u narednom periodu – još uvek nismo objavili internacionalnu premijeru a već smo dobili pozive od velikih festivala dečijeg filma Zlin u Češkoj i Gifoni u Italiji koji su nakon odgledanog „skrinera” izrazili želju da nas uvrste u svoje oficijalne programe, zatim od selektora filmskog festivala u Kotbusu u Nemačkoj koji su videli film na projekciji u Skoplju na regionalnoj predselekciji za Berlinale, kao i od Marka Milera bivšeg selektora filmskog festivala u Veneciji koji je gledao film na Festu – poziv na Pingjao filmski festival u Kini koji je zajedno sa njim osnovao veliki kineski reditelji, dobitnik Zlatnog lava, Jia Zhangke – što nas posebno raduje. Svakako ćemo o međunarodnom nastupu Bandita znati više nakon internacionalne premijere, koju ćemo uskoro ozvaničiti.

Pripremam novi film pod radnim naslovom Rat i pozornica prema knjizi Žorža Skrigina. U pitanju je jedna „intimna epopeja” o Kazalištu narodnog oslobođenja i osnivačima naše kinematografije. Prijavio sam na konkurs za razvoj scenarija, da ispoštujem politiku FCS – razvoj scenarija, razvoj projekta, pa produkcija! Ako je do sada bilo reč o gerilskom, ustaničkom snimanju, vreme je da se pređe na armijsku organizaciju – činovi, procedure, i jedan dugi marš!

Razgovarao: Zoran Janković