Nakon pobede i odličja za najbolji kratkometražni igrani film u domaćoj selekciji ovogodišnjeg Martovskog festivala u Beogradu, film Lijana hrabrim i krupnijim koracima krenuo je put filmskih fešta izvan granica Srbije. Reditelj ovog ostvarenja, mladi Ivan Đurović, izašao u susret za ovaj razgovor koji upravo sledi.

Iz filma Lijana

Kako sada izgleda priča o prvoj nagradi na Martovskom festivalu, koja ti je prva asocijacija pri pomenu te nagrade i tog festivala?

Nagrada na Martovskom festivalu je ujedno i moja prva filmska nagrada, što je samo po sebi dragoceno, a pogotovo kada se osvoji u Beogradu, na ovako značajnom festivalu. Pre svega, kada pomislim na ovu nagradu osećam veliki predah, jer nakon neobično dugog i napornog snimanja, tokom kojeg smo preležali upale pluća, padove s bicikala, ujede stršljenova i u poslednjem trenutku spasili Igora Marovića (direktora fotografije) da ne padne sa litice u Surduku, ovo priznanje je savršen način da što pre zaboravimo razne bolesti, strahove, povrede i ono kada su dečaci u sred novembra, u šorcu i majci, pomodrelih usana, bez pogovora, pružali svoj maksimum kako bi ovaj film izgledao što bolje.

Iz filma Lijana

Kako nastaje film kao što je Lijana?

Kao dečaci, u Zemunu, imali smo „provaliju“ iznad koje smo se ljuljali i ispitivali hrabrost, sve dok jedan od nas nije pao i slomio nogu, nakon čega je njegov otac posekao granu i uništio lijanu. Ovo „traumatično“ iskustvo sam iskoristio i napisao priču o divljim dečacima, koji žele da se osvete čoveku koji im je uskratio najviši, spiritualni užitak. Nakon prvog sastanka ekipe složili smo se da treba da stvorimo univerzalan svet, koji ne treba da se lokalizuje niti vremenski odredi, zbog čega smo se spustili na reku, otišli u šumu i „pucali“ iz M-48, što je za sve nas bilo vrlo izazovno, jer ne zahteva ništa drugo od mašte i ljubavi prema filmu.

Ivan Đurović na snimanju

Šta u idejnom i stilskom smislu predstavlja kičmu i osnovu Lijane?

Lijana je priča o destrukciji, autodestrukciji i ubistvu kao vrhuncu destrukcije, gde obično stradaju nedužni, a ne oni koji su prolili prvu krv. Ovo je priča o zapostavljenoj deci, koja hodaju začaranim krugom, u kojem žrtve postaju nasilnici i stvaraju nove žrtve, jer ne mogu da krenu na one koji su ih stvorili, već na one koji im se nađu na putu.

Iz filma Lijana

 Da li ti (u ovom trenutku) odgovara kratki metar kao forma i da li si imao neoumica po poitanju krajnje minutaže Lijane?

 Prva verzija filma trajala je preko četrdeset minuta, nakon čega smo, Nada Kostić, montažerka filma, i ja odlučili da uz korisne savete profesora Rajka Petrovića i profesora Boška Prostrana izbacimo određene scene i uspostavimo ritam, koji će održati dinamiku tokom čitavog filma, što se na kraju ispostavilo kao dobra odluka. O filmu i dramaturgiji sam najviše naučio tokom ovog procesa, jer sam na teži način, što je svakako izbacivanje mukotrpno snimljenih scena, shvatio šta je sve potrebno, a šta suvišno kako bi jedna filmska priča funkcionisala.

Razgovor na Martovskom festivalu: Zoran Janković, Emilija Gajić, Jelena Pranić, Ivan Đurović i Đorđe Bajić ; foto: Stanislav Milojković

 Kako si došao upravo do direktora fotografije, Igora Marovića, i kako je tekla vaša saradnja, imajući u vidu njegov opus i činjenicu da je danas jedan od najtraženijih i na polju dugog metra?

Nada Kostić me je upoznala sa Igorom i prosledila mu scenario, koji mu se, rekao bih, prilično dopao, jer je bio uz ovaj film, u svakom smislu te reči, čak i kada su se stvari, na neki način, otrgle kontroli. Ušli smo u zimu, čekali lepše vreme i snimali u razmaku od godinu dana, i kada se logikom zdravog razuma trebalo odreći nekih stvari, možda čak i kvaliteta, kako bismo uopšte dobili film, na šta ja nisam bio spreman, Igor je bio jedan od najglasnijih koji su me je podržali u tome da film mora da ispadne onako kao što smo se dogovorili na prvom sastanku, pa čak i ako budemo morali da glumimo leto na plus šest, čime je pokazao da je veliki profesionalac i još veći prijatelj.

 Da li si nailazio na predrasude budući da dolaziš sa Fakulteta za medije i komunikacije i kako si se sa time nosio?

Pošto je film podržan od strane Filmskog centra Srbije, kao i što su članovi ekipe uglavnom sa Fakulteta dramskih umetnosti, na nekom ljudskom nivou ne mogu da kažem da smo se susretali sa predrasudama, jer da je tako bilo ovaj film bi izgledao mnogo drugačije. S druge strane, mnoge privatne firme i neke produkcijske kuće nisu želele da sarađuju sa nama, jer smo sa privatnog fakulteta, ali smo se trudili da to doživljavamo kao njihovo pravo, zbog čega nismo dozvolili da nas po koja predrasuda obeshrabri i osujeti.

Ivan Đurović na snimanju

 Na čemu trentno radiš, šta spremaš i čemu se to konkretnom (filmskom) nadaš?

Trenutno pišem novi scenario, sa ženskim likovima, što do sada nisam radio, i nadam se da ću u narednih nekoliko meseci završiti i započeti novo snimanje, sve ispočetka.

Razgovarao: Zoran Janković