Na Martovskom festivalu svoju svetsku premijeru doživeo je polustni dokumentarni film „Oni žive“, koji se bavi fenomenom video-klubova. Reditelj Goran Nikolić i montažer Matija Đuka Đukanović za portal FCS-a govore o ovom ostvarenju.

Kada se rodila ideja za film?

Goran Nikolić: Ideja se začela otprilike 2013. godine, onda smo istraživali oko šest meseci. Snimanje je trajalo šezdeset dana, a onda još dve nedelje. Te dve dodatne nedelje bile su neophodne pošto je kompjuter na kome smo montirali bio zaražen virusom, pa je propalo oko 45% snimljenog materijala. Morali smo da dosnimavamo dosta toga, ali, na svu sreću, bile su to stvari koje su mogle da se ponove, poput nekih intervjua i izjava. Od svega je montaža najduže trajala – čak četiri godine. U montaži smo shvatili da se neke informacije ponavljaju i da meni podsvesno nije bio fokus na priči o razvoju VHS scene, već o tome gde je ona danas. To je bilo i pitanje koje su mi ljudi oko mene najčešće postavljali kada bi saznali oko čega mi se vrti film dok sam ga snimao.

Koliko je trajala prva ruka filma?

Matija Đuka Đukanović: Trajala je oko 85 minuta, ali smo na kraju skratili film na verziju od oko pola sata. Materijala je bilo u izobilju. Dokumentarni momenti snimani skrivenom kamerom u video-klubu bili su najzanimljiviji, najteže je bilo izabrati šta će od toga ući u konačnu verziju pošto je bilo mnogo dobrog materijala. Ipak, uspeli smo da sklopimo celinu i zadovoljni smo rezultatom.

Da li ste se lako dogovorili šta će ostati u konačnoj verziji, a šta će biti izbačeno?

Matija Đuka Đukanović: Bilo je svega tokom te četiri godine. Poslednja prepirka je bila oko poslednje sekvence. Ja sam insistirao da bude montažna  i emotivna, a Goran nije dao…

Goran Nikolić: Dugo sam radio na filmu i postao veoma subjektivan, ali je dobro što je tu bio Đuka da me ‘ohladi’ jasnim razlozima zbog čega nešto treba da bude u filmu, a zbog čega ne. Morao sam da napravim pauzu od par meseci od pretposlednje ruke montaže, da bih hladne glave ušao u završnicu i  konačnu montažu. A pauze sam pravio konstantno tokom montaže, i to samo zato što sam postajao sve više svestan da smo pioniri u bavljenju ovom temom kod nas, i stvar je postajala sve značajnija i ozbiljnija s vremenom, kao i naš pristup. I uvek mi se činilo da mu nešto fali  i mislio sam da će sve trajati doveka, ali, jednog dana, dobili smo ideju kako da rešimo formu i posle toga sam bio potpuno  spokojan i ponosniji na sebe što sam stavio tačku na rad na tom filmu nego na bilo šta drugo što sam postigao tokom bavljenja istim.

Otkud interesovanje za video-klubove?

Goran Nikolić: Sve se dogodilo kao na filmu. Isprva je trebalo da se bavim jednom društveno angažovanom temom koja bolje prolazi na festivalima, da snimim film o donaciji organa. Posle nekog vremena sam shvatio da ne želim da se bavim tom temom za svoj diplomski dokumentarni film. Nije me ta tema radila iznutra u tom momentu. Bukvalno sam imao nedelju dana da smislim o ćemu će biti taj film. Nakon konsultacija sa profesorkom Andrijanom Stojković, vraćao sam se kući kao pokislo kuče, pokušavajući da odlučim šta je ono što me zanima, a odgovora nigde nije bilo. Samo je ostao Andrijanin savet da razmišljam o onome šta mene zanima, da ne kalkulišem. Te noći, prošao sam pored mesta gde se nekada nalazio „Pikolo“, video-klub u kome sam kao klinac uzimao VHS kasete koje su tada bile već na zalasku. Iako je „Pikolo“ davno zatvoren, njegov tabla sa njegovim imenom tu i dalje stoji… Vratio sam se u prošlost kao De Niro u Bio jednom u Americi i shvatio o čemu želim da pravim film… Dokumentarcem Oni žive sam se vratio svojim korenima, zato što sam zahvaljujući video-klubovima shvatio šta je to film i šta me njemu privlači.

Foto: Zoran Janković

Hoćeš da kažeš das u video-klubovi krivi što si ti „zaražen“ filmom?

Goran Nikolić: Da. Apsolutno. Samo što nisam spavao u njima kao mali, nisam izbijao iz njih.

Onda je ovaj film svojevrsno vraćanje duga?

Goran Nikolić: Jeste, na neki način. Ispraćam ih u legendu i ne dam da budu potpuno  zaboravljeni.

Da li planirate neku novu zajedničku saradnju?

Goran Nikolić: Prikupljamo sredstva za dugometražni igrani film, to se polako krčka. Film se tiče Srbije posle Kosovskog boja, samo iz neuobičajene vizure. Biće to istorijska melodrama sa elementima komedije. Plan je da se snima na jesen. Radićemo ga ‘za siću, ali srčano’, kao, na primer, Rodrigez kad je snimao Marijačija.

Matija Đuka Đukanović: Samo što neće biti toliko eksplozija.

Razgovarao: Đorđe Bajić
Foto: Đorđe Bajić