Novi srpski film „Psi umiru sami“ premijerno je prikazan na 47. FEST-u, u okviru takmičarskog programa „Srbija i prijatelji“. Nakon premijere na FEST-u, počela je redovna bioskopska distribucija ovog trilera. U intervjuu koji sledi, reditelj Nikola Petrović otkriva neke od tajni svog debija.

Pošto si debitant i tek treba da se predstaviš publici, zamolio bih te da mi kažeš otkud ti u svetu filma i šta te je privuklo sedmoj umetnosti?

Svi smo mi u svetu filma, jer film je, bar za mene, svet. Mnogo toga što znamo o svetu koji nas okružuje saznali smo zahvaljujući ovoj umetnosti, gledajući filmove. Konkretno, ja sam sam odrastao u bioskopu. Bio sam fasciniran činjenicom da „neko, tamo negde“ može da stvori onoliko fanastičan svet koliko to mašta dozvoljava –  a ja obožavam da maštam. Film nema granice. Poželeo sam tu slobodu, i svu svoju energiju uložio u to da jednog dana stvaram nove svetove za sebe, i za generacije koje dolaze.

Kako je nastala ideja za film „Psi umiru sami“? Kriminalistički žanr i nije toliko zastupljen kod nas, pa me zanima da li su imao neke strane uzore?

Protagonista filma je nastao kao moj odgovor na stvari koje ne mogu da promenim, a ideja za film kao izazov za te likove, odnosno izazov za mene kao autora. Pored toga, poželeo sam da stvorim jedan nepretenciozan žanrovski film, bez potrebe za socijalno ili politički angažovanim temama. Svakako da sam bio inspirisan stranim uzorima, jer su me upravo takvi filmovi učili, ali i zabavljali kao mlađeg. Jednostavno sam poželeo da napravim film koji će određenu publiku zabaviti, a određenoj pružiti novi pogled na (moj) svet. Nisam želeo da pravim film samo za svoje oči, pa sam se, između ostalog, odlučio na žanr. Ovo je film koji koketira i sa nezavisnim i sa komericajlnim. Koja je poenta filma ako nema publiku?

Koliko se scenario menjao tokom rada na filmu? Imajući u vidu da si se u avanturu snimanja upustio bez državne pomoći, koliko su uslovi na terenu menjali i nedostatak novca ono što si prvobitno zamislio?

Prilično se menjao, ali je ostao vrlo odan tematici i motivima. Nisam želeo da čekam. Osetio sam se spremno za taj poduhvat, i nisam želeo da me bilo šta zaustavi u tome. Imao sam ljude oko sebe bez kojih ovo ne bi bilo moguće. Bilo je dosta ograničavanja zbog nedostatka novca, ali sam upravo uz gore navedene ljude dobio skoro 90% onoga što sam želeo od ovog filma. Naravno, nekad su trpele neke stvari koje nisu smele, i postoje određeni propusti, ali na kraju dana to je naš film, naš trud, i čvrsto stojim iza njega.

Glumačka postava se sastoji od glumaca svih generacija, uključujući i debitante… Kako je protekao proces odabira glumaca i da li bi mogao da nam predstaviš one najvažnije?

Osim što je debitant, glavni glumac Srđan Petrović je naturščik. Naturščici u našem društvu imaju određenu stigmu, smatraju se manje vrednim, što je pogrešno. Ako pogledamo ka svetskoj kinematografiji primetićemo da su u mnogim kultnim filmovima važne uloge ostvarili glumci koji nisu imali formalno obrazovanje – njima svi skidamo kapu, pa zašto to onda ne radimo kada su u pitanju naši naturščici? Zar nije kvalitet uloge ono što je najvažnije? Čvrsto verujem da naturščik može da nosi izuzetno jaku emociju, izgrađenu životnim iskustvom, koju uz dobro vođstvo može fenomenalno da prenese na platno. Glumac je pre svega čovek sa bogatim iskustvom, a sve ostalo je tehnika koja se uči vremenom. Odabir ostalih uloga je išao prirodno. Imao sam potrebu da bežim što dalje od već viđenih odabira, te sam uloge davao glumcima koji bi mogli da unesu novu emociju i da daju svoj pečat likovima.

Razgovarao: Đorđe Bajić