NASLOV FILMA: Nebeska tema

REŽIJA: Mladen Matičević

SCENARIO: Mladen Matičević

TRAJANJE: 108'

GODINA: 2019.

Sećanje, pa i kad je rđavo, mučno, a pogotovu onda kada je prijatno, ima neobičnu naviku da priziva prošlost, da je krivi, preoblikuje, i da izaziva onu setnost, toplu i prijatnu, kada nam se ta umilna prošlost može vratiti i ponoviti, ili oštru i mučnu, kada znamo da je ona zauvek izgubljena. Ali, dokumentarni film Mladena Matičevića, Nebeska tema, o jednom poput prošlosti neponovljivom čoveku, Vladi Divljanu, priziva sećanje i sve što je bespovratno nestalo, a da pritom izaziva specifičnu paletu sete, topline, ljubavi i mučnine, koje se skupa nekako nenametljivo probijaju.

Matičević sastavlja Nebesku temu od isečaka i svedočenja Divljanovih prijatelja o njemu samome, kako ga se oni sećaju, zašto su ga voleli, ili pak isprva od njega zazirali. Narativnu podlogu filma čini 10. maj, dakle Divljanov rođendan, koji sagovornicima daje povod za priču o njemu, a uokvireno radio-emisijom koja je on air tokom čitavog filma. Kako odmiče taj 10. maj, tako jednako hronološki odmiče i priča o Divljanu, pevaču, beogradskom intelektualcu, mužu, prijatelju, ocu, pa i geologu, a zaključuje se njegovom smrću, čija težina svakako lebdi nad čitavim filmom.

Nebeska tema je, dakle, komponovana na dva osnovna vremenska plana: sadašnjost, kada se radnja filma događa na Divljanov rođendan, i prošlost koja je predmet narativa, a bitne orijentire čine najmarkantnije pesme pojedinačnih bendova novog talasa u čijem se sastavu Divljan nalazio. Bitne, jer je njima dato dovoljno vremena da postaju jednako bitni svedoci jednog života kao i sagovornici izmišljene radio-emisije.

Ova činjenica postaje značajna iz dva razloga. Pesme Idola i Divljana uopšte, obeležile su jednu čitavu epohu — po mišljenju mnogih, pa i stranih muzičkih časopisa i vrsnih muzičara, album Idola, Odbrana i poslednji dani, najbolji je jugoslovenski album, premda je prodat u tek 50.000 kopija; njegov prethodnik je, s druge strane, jedan od najprodavanijih albuma u Jugoslaviji: Vis Idoli prodat je u čak 200.000 kopija.

Druga bitna ravan Divljanovog stvaralaštva jeste da je ono u nekim delovima Balkana postalo gotovo deo nacionalnog duha — jugoslovenskog, razume se. Kako je rekla jedna od njegovih najboljih prijateljica, Ivana Šoljan, u nekim delovima Balkana Divljanove pesme pevaju se kao uspavanke, bez ikakve svesti da one imaju nesvakidašnje modernog tvorca, već se sasvim prihvataju kao deo predanja. Ali, neka je taj primer i ekstreman: činjenica je da su pesme Idola bile do te mere nezaobilazne da su markirale doba pojedinačnih života, na sličan način kako su markirale protok vremena u Nebeskoj temi.

Može se, stoga, reći da je Nebeska tema bazirana na tri nivoa prošlosti. Prošlost pojedinačnog života jednog Vladimira Divljana, potom prošlost pojedinačnog gledaoca u čijem su životu pesme Idola ostavile makar kakav otisak, i, na kraju, kolektivna prošlost koja izranja iz pripovedanja o jednom životu koji je tako duboko bio uronjen u balkansko-jugoslovenski kontekst. Ređanje ovih nivoa, s jedne, i ljubav bez presedana prema samom Divljanu, skupa prožimaju čitav film nesvakidašnjom toplinom koja svedoči da je Nebeska tema jednako iskren film, kao što su bile pesme njegovog glavnog junaka.

Ta toplina dolazi kako iz samih sećanja, tako i u vizuelnom efektu koji Matičević ostvaruje u saradnji sa Borisom Poljakom, direktorom fotografije. Scene su po pravilu svetle, pokreti staloženi, svakodnevni, dominiraju prizori mora ili gradske, arhitektonske idile, a promene dovoljno ujednačene da održavaju neophodan ritam. To suptilno, a sveprisutno potenciranje nežnih tonova boja i pokreta, te opšta seta, ljubav pomešana s tugom u izrazima i pričama sagovornika, ukupno uvlače u taj neuhvatljivi, autentični osećaj Matičevićevog filma — prijatne, ali teške i gorke sete.

Konačno, Nebeska tema predstavlja autentičan igrano-dokumentarni film koji kroz prizmu jednog života prelama sudbinu čitave generacije. Na tu vazda srećniju prošlost ostaje tek da gledamo u izmaglici današnjice, sasvim svesni da se ona neće ponoviti, a opet zadovoljni što se uopšte dogodila: u svom našem sećanju, svako ima jedan zrak.