Dr Nevena Daković, redovna profesorka studija filma i medija na FDU, uredila je zbornik „Studije filma i /ekranskih/ medija: Srbija 3. 0“ u izdanju Filmskog centra Srbije koji će biti predstavljen 9. decembra u Dvorani Kulturnog centra Beograda.

Kako sagledavate mesto i značaj teorije filma i studija filma u Srbiji u ovim prvim decenijama trećeg milenijuma?

Danas stricto senso teorija filma postoji samo na osnovnim studijama Fakulteta dramskih umetnosti kao istorija teorija filma, dok se na višim nivoima studija bavimo studijama filma. (Inače akademije u Hrvatskoj, Sloveniji itd. imaju estetiku i istoriju filma, ali ne i teoriju; dok je u EU uglavnom odavno došlo do podele, pa su studije filma i medija kao teorijske discipline na filološkim i filozofskim fakultetima). Od osamdesetih pa čak i četrdesetih godina prošlog veka na ovim prostorima – kao uostalom i u Evropi i u svetu – ne možemo govoriti o teoriji filma. Žilber Koen Sea je posle Drugog svetskog rata promovisao filmologiju kao skup nauka (danas bismo rekli kao interdisciplinarni pristup) koje se bave filmom. Osamdesetih godina prošlog veka studije filma postaju akademski institucionalizovane i kao takve legitimno zamenjuju filmologiju. Dr Dušan Stojanović, istinski founding father teorije filma u širem regionu bivše Jugoslavije, Balkana i Centralne Evrope, proširivao i sam je teoriju filma ka naratologiji, studijama roda, postkolonijalnim studijama i time mapirao naše studije filma koje su bez značajnijeg odlaganja sledile svetske obrasce.

Ima li pomaka u odnosu na prethodni period i u kom smeru? Gde se srpske studije filma nalaze u odnosu na studije filma u svetu? 

Srpske studije filma pojmljene kao autentično bavljenje poljem su na istom mesto gde su i studije filma drugih manjih naroda, država i malih jezičkih grupa. Dominira analiza filmskog teksta, teorijski utemeljena kritika – u mnogim slučajevima izložena esejistički – dok su pitanja klasične teorije filma – ontologije, psihologije, modela recepcije, lingvistike itd. vrlo malo ili nikako prisutna. Drugim rečima: neko od kolega je prokomentarisao da se pitanjima teorije filma koja su zapravo pitanja metafizike ili filozofije danas skoro niko ne bavi. To je prirodna reakcija na proces rekonceptualizacije promišljanja o filmu od teorije do studija. No studije srpskog filma – kako takođe možemo shvatiti sintagmu – podjednako su kvalitetne, ali su još uvek u  zamahu razvoja. Njihovi istraživači i mislioci – kako je govorio prof. Stojanović –  privilegovani su u smislu pristupa informacijama, proučavanja konteksta itd, ali su i „hendikepirani“ u smislu predstavljanja na međunarodnoj sceni. Jedna od ideja ove knjige je formiranje reprezentativne teorijske grupe ili polja koje će se nametnuti internacionalnoj akademskoj publici i preuzeti primat od teoretičara „u dijaspori“ kojima je mnogo lakše da svetu predstave svoja istraživanja i radove, ali  čiji je pristup informacijama i menjajućem kontekstu indirektan i odložen. No najveći problem teoretičara u „dijasporama“ Zapadnoj i Severnoj Evropi ili Americi je zahtev, sa kojim se često sreću, da svoja istraživanja upodobe akademskim trendovima, temama i ukalupe u „teorijske i analitičke“ modele internacionalne scene.

Promocija knjige na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu: D. Jelić, N. Daković, A. S. Janković, Đ. Bajić

Zbornik „Studije filma i /ekranskih/ medija: Srbija 3.0“ počinje citatom prof. dr Dušana Stojanovića, a rad ovog vrsnog poznavaoca i proučavaoca filma i u knjizi u celini zauzima važno mesto. Ispričajte nam još nešto nešto o njegovom pionirskom radu i uticaju, kako na Vas tako i na knjigu u celini… 

Mislim da je odgovor na prethodno pitanje već dovoljno potvrdio da je prof. Stojanović ključna figura ne samo polja i Fakulteta, već i za mene lično. Izvesno sam jedini kandidat koji je magistrirao i doktorirao kod profesora Stojanovića, ali i bez toga čvrsto verujem i zalažem se za tradiciju i kontinuitet. En general mi smo, kao narod, skloni olakom odbacivanju prošlosti, ali ne smisleno (na primer na način italijanskih futurista i njihovog pasatizma koji je bio stvar načela). Mi, pak, kapriciozno brišemo i odbacujemo sve u trenutku; egzaltirano proklamujemo novi početak i posle nepunih godinu dana suvereno govorimo o tradiciji. U slučaju teorije/studija filma u pitanju je istinski vredno nasleđe i plemenita tradicija koju je ustanovio prof. Stojanović kao jedan iz danas skoro nestale generacije univerzitetskih profesora u najboljem smislu reči. Duca Stojanović – kako su ga  sa puno poštovanja i ljubavi često oslovljavale kolege pa i studenti – kao i drugi profesori uzori iz prošlog veka (i milenijuma) bio je figura  intelektualca, erudite, decentnog držanja i besprekorne akademske čestitosti i principijelnosti. Takvog akademskog  nasleđa i porekla, sigurna sam, ni ja a ni potonje generacije nećemo se odreći. U tom pravcu, jedan od velikih i meni dragih projekta realizovan u saradnji Fakulteta dramskih umetnosti, Matematičkog instituta SANU-a i FCS-a je digitalna platforma/repozitorij „Filmskih sveski“ – profesor je bio urednik ovog u to vreme najznačajnijeg časopisa i „prozora“ u Evropu i svet –  i profesorovog „Leksikona filmskih teoretičara“. Zaveštanje intelektualnih, duhovnih i teorijskih „očeva i oca“ temelj je na osnovu koga i  danas trajemo u korak sa svetom na naš prepoznatljiv način.

Pored vašeg sveobuhvatnog uvodnog teksta, knjiga se sastoji od 13 tekstova autora različitih interesovanja i generacija, a opet ujedinjenih teorijskim promišljajnjem filma i srodnih medija. Kako je protekao urednički rad na knjizi i zašto baš ova selekcija tekstova? 

Urednički rad je  tekao vrlo harmonično i glatko, osim insistiranja na rokovima. Činjenica je da su tekstovi deo obimnijih radova, mahom doktorata kojima sam bila mentor (7), član komisije za odbranu (rad Borisa Petrovića odbranjen na Sorboni), research supervisor (rad Silvije Badon) ili sa kojima sam na neki drugi način povezana, tako da sam od početka mogla da odredim čak i koji bi delovi rada bili pogodni za knjigu. Logično, jedan od ključnih kriterijuma bio je kvalitet i reprezentativnost radova koji „urednički složeni“ daju  jasan i precizan presek stanja studija filma i /ekranskih/ medija u Srbiji u trećem milenijumu (otuda – Srbija 3.0). Tekstovi su delovi odbranjenih doktorata, onih u nastajanju ili čak u najavi; tu su delovi umetničkih doktorata, a svi tekstovi su teorijski-metodološki i institucionalno-akademski utemeljeni. Ovaj poslednji kriterijum nije obol akademskom egoizmu i čistunstvu već „odbrambena mera“ važna za konstituisanje najužeg, tvrdog jezgra studija filma u kome se filmom bave ljudi koji za to imaju najviše akademsko zvanje i, što je još važnije, kojima je to najuža  i centralna oblast interesovanja i rada. Studije filma, svuda pa i kod nas, bore se protiv predatorskog koncepta velike teorije ili velike doktorine kao pristupa iz „optike“  najšireg polja društvene humanisitke. Naravno, kolege pišu interesantno i dobro, ali filmove koriste samo kao primere koji potvrđuju već etabliranu i pozajmljenu teoriju. Znate. filmove „Podzemlje“ ili „Cinema Komunisto“ većina koristi kao povod za čitanje  kritike (i)storije SFRJ, alternativne istorije, a samo retki (a i oni uzgredno) kontekstualizuju filmove u okvirima žanra, autorskog opusa, formalnih elemenata stila. Ovde predstavljeni teorijski i istraživački tekstovi – i pored ponekad varljivo lagodne esejističke forme –  rigidno pokazuju kako da čitamo, analiziramo i interpretiramo filmove, a nisu ready made iskaz šta vidimo u tim filmovima. Bitan kriterijum izbora je bio i da zbornik isprati medijsku konvergenciju tj. mešanje filma sa novim medijima i nastanak obuhvatne skupine ekranskih medija – dakle svega što gledamo na raznim ekranima od bioskopskog platna do ekrana mobilnih telefona.

Knjiga je podeljena na tri segmenta: „Na filmskim ekranima“, „Oko ekrana“ i „Novomedijski ekrani“. Recite nam nešto o svakom od njih… Zašto ste se odlučili baš za ovu podelu?

Podela i naslovi spontano su „izronili“ iz koncepta koji prati podelu Studija filma. „Na filmskim ekranima“ obuhvata klasične analize filmskog teksta (od content analysis do formalne analize) kroz odabrane teorijske „optike“ traume i sećanja (Vesna Perić), post-jugoslovenskog filma (Silvia Badon), cityscape-a (Irena Šentevska)…. Drugi deo „Oko ekrana“ posvećen je analizi kinematografije kao konteksta filma. To je onaj segment studija filma koji se bavi svim osim filmskim tekstom ili autorom – ekonomijom, produkcionim modelima, modelima distribucije, marketingom, tehnologijom itd. (Jagoda Stamenković, Darja Bajić…) „Novomedijski ekrani“ posvećeni su transformaciji filma u prostorima ekranskih medija kroz tekstove web serijama (Aleksandra Milovanović), video igrama (Biljana Mitrović), razvoju interaktivnosti…

Razgovarao: Đorđe Bajić

Promocija knjige „Studije filma i /ekranskih/ medija – Srbija 3.0“ održaće se u ponedeljak, 9. decembra sa početkom u 17 časova u Dvorani Kulturnog centra Beograda. Ovaj zbornik je, kao što smo već naveli, delo grupe autora koji, uz superviziju urednice, mapiraju ideju studija filma u Srbiji. Autori tekstova su profesori, doktorandi i studenti Teorije dramskih umetnosti, medija i kulture, poznati reditelji i filmski stvaraoci, a među njima Ivan Velisavljević, Dragan Jovićević, Biljana Mitrović, Vesna Perić, Mila Turjalić, Aleksandra Milovanović…Na promociji će, pored Nevene Daković, govoriti: dramaturškinja Maša Seničić, filmski kritičar Ivan Velisavljević i scenarista Dimitrije Vojnov.