Bašta fest, kao i mnogi drugi manji ili veći domaći (a verovatno i strani) festivali, opstaje zbog ljubavi: organizatora prema filmu, organizatora prema Bajinoj Bašti, prema prirodi koja je okružuje, meštana prema festivalu, gostiju prema svemu prethodno navedenom. Ekipa festivala predvođena direktorom festivala, glumcem Jovanom Jelisavčićem, sasvim volonterski je po peti put organizovala festival koji u planinama okruženu Bajinu Baštu, dovodi kratke igrane filmove iz celog sveta. Nezadovoljstvo ekipe festivala tretmanom koji imaju i od strane lokalnih i od strane republičke vlasti (čitaj: neverovatno mala sredstva za organizovanje četvorodnevnog internacionalnog festivala, kao i uporna neulaganja u infrastrukturu Bajine Bašte, poput uporno nefunkcionišućeg bioskopa ili toaleta u parku u kom se organizuju open-air projekcije) nije se dalo primetiti, opet zahvaljujući posvećenosti i pomenutoj ljubavi.

Međutim, ljubav bi se mogla izvesti i kao lajtmotiv takmičarske selekcije festivala. Iako su uzrasti, perspektive i nacionalnosti autora bili raznoliki, od studenata do profesionalaca, od domaćih do Iranaca, čini se da bi uz poneke evidentne odskoke od teme ljubavi, ona ipak mogla biti zajednička svačijem izrazu. Ljubav, ili nedostatak iste, njeno pojavljivanje ili nestajanje i međuljudski (ljubavni) odnosi provučeni su bili kroz različite žanrove takmičarske selekcije.

Tako italijanski film Pod sumnjom za zločin iz strasti otežan trivijalnostima kombinuje elemente krimi žanra i drame u susretu četiri žene – tri ljubavnice i jedne zakonite žene italijanskog mafijaša, u njegovoj kući, a kako će se kasnije ispostaviti, na inicijativu jedne od ljubavnica, koja ih je sve sa njegovog telefona pozvala na sastanak. Izrešetano muško telo u bazenu kuće vodi u impulsivne odluke četvorke, koja iako isprva suprotstavljena, biva ujedinjena u činu (novog) ubistva, ali i u odbacivanju voljenog muškarca. Iako isuviše melodramatična, poslednja scena u kojoj četiri žene zagrljene stoje na litici (sa koje su prethodno survale telo), okupane vetrom, zanosne u građi i u italijanskom modnom stilu, nudi morsku idilu iz koje gotovo izbija slan miris mediterana – uz međusobnu ljubav koja se rodila kada je svačija prema njemu jednom umrla.

Zločin van samog zločina posmatrao je švedski film Zvuk neočekivane smrti, kome je Zlatna indikacija, nagrada za najbolju režiju, dodeljena od strane žirija u sastavu Raško Miljković, Dragana Varagić, Karla Fotea. Masovna pucnjava u klubu je, nažalost, nesumnjivo aktuelna tema savremenog sveta, a Zvuk neočekivane smrti obrađuje je, kao što je u naslovu i navedeno – zvukom. Međutim, film prati ljude koji bezbrižni u svojim domovima čuju zvuk pucnjave – kontrast bezbrižnosti tih ljudi sa jedne i njihova nesvest, te gledaočeva svest o potpunoj nebezbrižnosti ljudi po kojima se puca sa druge strane, stvara jezu kakvu viđamo u hororima. Ipak, nedovoljna povezanst niza ljudi koje vidimo, kako međusobna, tako i sa žrtvama čini Zvuk neočekivane smrti isuviše fragmentarnim, poput omnibusa koji to nije imao cilj da bude. Pod zvukom neočekivane smrti mogao bi se podvesti i zvuk zvonjave mobilnih telefona pobacanih po podu između žrtava, zapravo strašniji od zvuka same pucnjave – zvuk prelaska nesvesti bezbrižnih u svest i bojazni za svoje voljene, a potencijalno pokojne.

Pored neočekivane smrti, Bašta fest video je i nekoliko neočekivanih ljubavi  – kanadski Randevu u Mesečevoj orbiti, slatko je romantičan, bajkovit i poetičan u slučajnom susretu jednog nesuđenog astronauta i devojke koja očekuje menstruaciju. On, nesuđeni majkin astronaut, rešen je da posmrtne ostatke svoje majke pospe po Mesecu, makar taj Mesec bio na Zemlji i makar morao da glumi lagano odskakivanje od poda pod slabom Mesečevom gravitacijom. Ona, pak, slučajno primljena u njegova svemirska kola, voljna je da isprati njegovu slatko-gorku avanturu. Kao i što bi se očekivalo, ovaj luckasti pohod na Mesec morao je da završi samo isprva neočekivanom ljubavi, jer ko bi, a ko ne neko ko vas voli, tražio po Zemlji sa vama Mesec?

O odlascima, traženjima i ljubavima, prvim i poslednjim, a i onim između, bavio se i Nikola Stojanović u svom ispitnom filmu Mi smo videli leto. Mi smo videli leto nosi prepoznatljivu notu domaćeg kratkog igranog ispitnog filma – malo ljubavi, malo ljubomore, seksa, alkohola, marihuane, disfunkcionalne porodice, nesreće i nesagledivog blejanja u kvartu ili malo dalje, sa destruktivnim porivima uzrokovanim svime prethodno navedenim. Ima u ovom filmu po nešto od Neposlušnih, po nešto od Sanjara, ali neosporno ima i nečeg jedinstvenog: Nikola Pavlović, Jelena Tjapkin i Mario Vrećo do sada su neviđena trojka na srpskim platnima i njihova je prirodnost i povezanost ono što daje divnu magiju prijateljstva i ljubavi i gorčinu odlaska Stojanovićevom filmu. Ovaj film daje povoda da se zapitamo nad stalnim temama koje filmovi domaćih studenata obrađuju, a koje oslikavaju doživljaje studentskog doba i to im se ne može zameriti. Međutim, deluje neverovatno da u državi koja je predvodnica u odlivu mozgova i čija populacija svakodnevno pojačano stari zbog odliva mladih mozgova, bude tako malo filmova koji se bave odlaskom u nadano bolje sutra negde drugde. Iako je u centru Stojanovićevog filma odnos između tri glavna lika, pitanje tih odnosa potegnuto je njenim odlaskom, te tako reditelj na indirektan način obrađuje odlazak jedne mlade osobe i šta taj odlazak nosi sa sobom pre nego što se uopšte i desi. Bilo bi zanimljivo videti kako autori koji dolaze i koji, nadajmo se, neće imati povoda da se bave temama minulih ili nekih drugih ratova, vide jedan od najprisutnijih fenomena današnje Srbije i direktno i indirektno, i pre, ali i nakon što se desi.

Brazilka Sare Marković, sa druge strane, ne nudi ništa slično onome što je stalno u ponudi kada je domaći kratki film u pitanju, a pritom ispituje svevremenu mladalačku temu – ima li onog nečeg pravog i prave ljubavi i hoću li je ikad naći i da li je moguće da su svi nesrećni i da se svi varaju. Markovićeva kroz jedan drugi prisutni fenomen u Srbiji (a verovatno i šire) – fenomen sveznajuće kozmetičarke kojoj se mušterije poveravaju uzimajući ponudu 2u1, i depilaciju i psihoterapiju – prikazuje suočavanje devojke sa bračnim prevarama, ali i otvorenim brakovima. Moralna preispitivanja u ranim dvadesetim o svojim i tuđim postulatima života između dve osobe kao i pitanje promena tih postulata, okupiraju misli devojke na depilacijskom stolu. Mina Nikolić kao devojka na depilaciji zbunjena je pred prepuklim vezama, varanjima na svakom koraku, kao i nepristojnom ponudom jednog muža. Međutim, Nikolićeva nakon niza moralnih previranja i viđenja sebe u x različitih verzija u budućnosti, lako prelazi u zavodnu, nezbunjenu devojku koja razume nepristojnu ponudu i ona postaje – pristojna. Naposletku, sve je stvar razumevanja i percepcije, pa tako i ljubav.

Najveća ljubav ovogodišnjeg Bašta festa je apolonski lepa, nestvarno dirljiva, homoseksualna i holandska. Dante vs Mohamed Ali je polučasovna bajka o dvojici momaka, amaterskih boksera iz holandskog sela, koji su suprotstavljeni u meču na po kanalu plovećem ringu. Reditelj Mark Vagenar stvorio je čitav nestvarni svet za svoje romantizovane protagoniste, nešto nalik onome što smo videli u Srećan kao Lazaro, na čas moderno, na čas iz nekog minulog doba, u kom tinejdžer nakon neumornog udvaranja (ne muvanja) i prvog poljupca odlazi da prosi svog boksera-suparnika. Ovakva, veća od života, ljubav retko se viđa u okrutno realističnom prikazu današnjice (kakav verovatno i zaslužuje, doduše), pa tako uz Randevu u Mesečevoj orbiti, biva predstavnik onog „filmski nestvarnog“ takmičarske selekcije.

O ljubavi, uz ljubav i sa ljubavlju – mogao je biti slogan ovogodišnjeg Bašta festa. A kako se čini da od nezahvalne realnosti nema mnogo bega, nekad je i u filmu, a i van filma, ljubav jedan od retkih izlaza. Nadajmo se da će ekipa Bašta festa uz jednaku ljubav, ali uz veću podršku nastaviti da neguje ovaj festival, kratki film, kao i promociju čitavog regiona – a sva tri to zaslužuju.