NASLOV FILMA: Organizmi

SCENARIO: Dejan Prćić

REŽIJA: Nikola Polić

ULOGE: Mladen Sovilj, Milica Stefanović, 
Aleksandar Vučković, Mediha Muslimović, 
Radoje Čupić, Dejan Dedić, 
Draginja Voganjac, Jana Bjelica

TRAJANJE: 13’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2020.

Nikola Polić je autor čiji kratki filmovi govore o već formiranom autorskom glasu koji se odmiče od onoga što domaća kinematografija nudi. U kratkometražnom igranom filmu „Organizmi“ mladi reditelj tretira temu otuđenosti kojom se već i ranije bavio. Film je domaću premijeru imao na 8. izdanju Internacionalnog festivala kratkog igranog filma „Bašta Fest“ gde je Polić već nagrađivan. Ovo ostvarenje je bilo deo programa „Bašta Pitch“ na kojem mladi autori predstavljaju svoje projekte u fazi pripreme.

„Organizmi“ prate mladog čoveka (Mladena Sovilja) i njegovu sestru (Milica Stefanović) u trenutku kada se njihovi životi razdvajaju, kada prestaju da žive zajedno, govoreći o odnosu brata i sestre, ali i o dubokom osećanju usamljenosti i nepripadanja. Za glavnog junaka iseljenje je „čupanje iz korena“. To snažno osećanje velike promene utiče na njegovu podsvest kreirajući snove koji slikovito opisuju njegova osećanja. Polić se u ovom filmu bavi podsvesnim, te je narativ prilično slobodan a u pogledu ritma autor se najviše oslanja na strukturu sna. I u pogledu fotografije (Luka Trajković) „Organizmi“ sadrže onirički kvalitet koji zamućuje granice sna i jave. Na taj način on prožima svoj rediteljski pristup delovima narativa. Glavni junak se u svakom segmentu svog života oseća kao da nigde ne pripada. Na poslu, njegov kolega (Aleksandar Vučković), prema kome se naslućuje da glavni junak gaji dublja osećanja, govori o trudnoći svoje devojke. Na porodičnoj večeri, njegov otac jasno pokazuje da nema nikakvo poštovanje za sva njegova postignuća. Poslednji udarac koji glavni junak zadobija je odlazak njegove sestre.

Život protagoniste ima spoljnu personifikaciju u biljci koja je mrtva, ali koju on odbija da izbaci iz stana, grčevito se držeći za život kome je došao kraj. Zaglavljen je u fazi života koja iako nije dobra garantuje određenu sigurnost. Međutim, kontekstualizacija zone komfora kao mrtve (poput junakove uvele biljke) i energije koju ovakva egzistencija ostavlja za sobom nisu često viđeni. Životne promene koje se događaju glavnom junaku ovog ostvarenja nisu negativne, on ne iskusi gubitak ili bol, već normalnu progresiju života, ali mu ona ipak ne prija.

Na samom kraju filma, u poslednjoj osmini svog ostvarenja, autor potpuno menja fokus koji se do tog trenutka može karakterisati kao portretni. Stiče se utisak da je skoro čitav film bio sredstvo za nešto što se tek na njegovom kraju dokazuje ili otkriva. Kada se u njihov stan useli nova stanarka (Jana Bjelica), reditelj jasno ukazuje na upečatljiv karakter prostora koji su brat i sestra naseljavali. Reč je, dakle, više o prostoru nego o čoveku, ili preciznije o tragovima koje čovek ostavlja u prostoru, istražujući neke druge dimenzije postojanja od fizičkog. Ovde je reditelj pokušao da opiše ljudsku energiju i njene nevidljive i snažne tragove. Ideja o energiji koja ostaje iza ljudi nakon što oni napuste neke prostore, o ljudskom prisustvu koje nije fizičkog karaktera je iako filozofska i književna, ovde dosta smelo i spretno sprovedena. Uvođenjem lika nove stanarke, smeštajući je u ulogu fokalizatora u završnoj sekvenci, autor čini svoje filozofsko promatranje dramaturški aktivnim, dajući mu karakter na koji će pojava o kojoj govori delovati. Lagani farovi i indikativno, ekspresionističko kadriranje, kao i upotreba zvuka deluju sugestivno na gledaoca čime se „Organizmi“ povremeno odvajaju od narativne naginjući esejističkoj i eksperimentalnoj formi.

U pogledu režije Polić se služi svojim slobodnim stilom, ali ga i razvija dalje nego u svojim prethodnim radovima. Ekspresionistički stil režije, koji odlikuje glumačka igra, ali i ritam i estetika koji upućuju na književni stil romana toka svesti, mogu da deluju hipnotišuće na gledaoca. Reč je o filmu za koji strukturalno više možemo pronaći pandan u haiku poeziji nego u romanu, iako se stilski više uklapa u narativ toka svesti. Ideja koju reditelj tretira je u tom smislu pomalo neuhvatljiva a snažna, poput utiska koji ostavlja haiku. Efekat koji sažeta forma haikua ostavlja na čitaoca je obrnuto proporcionalna njegovoj dužini. Tako je u ovom filmu širina ideje obrnuto proporcionalna kratkoj formi i minutaži.

Tu se nalazi i najveća vrednost, ali i najveći problem ovog filma – dimenzije i forma. Ideja kojom se autor bavi vrlo je široka, a forma u kojoj je tretirana ograničenog trajanja. Iako je strukturalno to često zanimljivo, radi se o „staklenoj cipelici“ koja je jednostavno preuska. Problemi ovog filma su, sem navedenog koji ima veze sa formom, uglavnom dramaturškog ili idejnog karaktera. Ideja „Organizama“ nije do kraja dramska ostajući u domenu filozofskog promatranja i dramske ideje, neretko zalazeći u nadrealno. Reč je dakle o hibridnom delu, baš u strukturalnom, analitičkom smislu. Iako tačna, ova ideja preveliki je zalogaj za kratku formu, te njen oblik u kojem slobodno pluta između dramskog, literarnog i eksperimentalnog. Takvim pristupom, koji nas udaljava od glavnog junaka zarad veličine ideje, smanjuje empatiju i šalje gledaoca u pravcu analize pre nego osećanja. Takođe, ovakav pristup čini da ideja o kojoj se govori postane više izolovan incident nego univerzalna pojava.

Postoji jasna razlika u glumačkom postupku Mladena Sovilja i ostalih likova u filmu. Njegov izraz je suspregnut, pritisnut, glumačka igra svedenija od njegovih partnera. Na taj način uspeva da se izgradi tenzija koja raste u glavnom junaku. Najprimetnija je disonanca u tempu između njegove igre i glumačkog postupka Milice Stefanović. Različitim tempom oni govore o različitim karakterima, ali i životnoj fazi u kojoj se ti likovi nalaze.

Nikola Polić se u „Organizmima“ bavi životnom krizom koja je nezaobilazni deo života, na taj način čineći svoj film univerzalnim. Razvijajući dalje svoju temu, on zadire u istraživanje uticaja na ljudsku podsvest, kao i fragilnog emotivnog stanja čoveka koji je neprihvaćen.