Dejan Dabić je filmski kritičar, autor animiranih filmova, dugogodišnji urednik filmskog programa Niškog kulturnog centra i selektor Festivala glumačkih ostvarenja u Nišu, a od prošle godine i umetnički direktor Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma – Martovskog festivala.

Autor je knjiga „Prohujalo (sa) etrom“ i „Nebo iznad celuloida“ i koautor knjiga „Vodič kroz 40 godina Festivala glumačkih ostvarenja u Nišu“, „Vodič kroz 50 godina Festivala glumačkih ostvarenja u Nišu“ i „Na talasima animacije“.  U okviru Studija crtanog filma`98, kao scenarista i reditelj, uradio je dvadesetak kratkih animiranih ostvarenja, nagrađivanih na domaćim i međunarodnim festivalima: „Krletka“ je 2002. godine dobila nagradu „YU ASIFE“ na Martovskom festivalu dok su „Odraz“, „Predvodnik“, „Brbljiva kornjača“, „Veština čitanja“ i „Pasje doba“ bili prikazani u zvaničnom takmičarskom programu Martovskog festivala.

Budući da 67. Martovski festival zbog pandemije korona virusa nije održan tokom 2020. godine, ovogodišnje izdanje održava se kao duplo − 67/68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma – Martovski festival, od 19. do 25. aprila 2021. godine u Domu omladine Beograda.

Pored svih poteškoća sa kojima ste se susreli usled pandemije, ipak uspevate da održite festival. Šta za Vas predstavlja ovaj uspeh i odakle crpite entuzijazam?

Na Martovskom festivalu učestvovao sam dugi niz godina, kao filmski kritičar i u okviru takmičarskog programa kao autor animiranih filmova. Takođe, što se tiče organizaciono-tehničkog aspekta festivala, za mene tu nema previše tajni. Međutim, to je u toku pandemije postala nemoguća misija, pa je tako prošle godine Martovski odložen po prvi put. Čak i ’99 za vreme bombardovanja ova festival je održan u atomskom skloništu Doma omladine Beograda. Odlučili smo da ove godine napravimo duplo izdanje festivala i nadamo se da će se održati u punom obimu.

Protivnik sam online događaja u kulturi jer bez odnosa filma, publike i autora nema pravog festivala. Neki naši autori kratkog metra bili su spremni da čekaju kako bi svetsku premijeru svojih filmova održali uživo na Martovskom festivalu. Oni su nas ohrabrili da istrajemo u organizaciji, mada moram da priznam da nisam siguran da li bih pristao da budem umetnički direktor da sam znao šta me sve čeka.

Naveli ste da je ideja ovogodišnjeg Martovskog festivala da se ukaže na njegovu dugačku tradiciju koja seže od 1954. godine, kao i da je festival uspeo da opstane uprkos krizi, hiperinflaciji, tehničkim promenama i ratu, redefinišući svoje mesto. Kao dugogodišnji učesnik festivala, da li biste nam rekli nešto više o tome kakav je festival bio nekada u odnosu na to kako on izgleda danas. Kako se promena položaja i uloge filma kao medija odrazila na festival? Koliko se promenila sama publika?

Martovski je bio jedan od najznačajnijih festivala u našoj zemlji. Nekada su na festivalu mogli da se prikažu samo filmovi snimljeni na traci, što više nije slučaj. Danas svako ko ima malo afiniteta može da izrodi kratku formu. Takođe, pre ekspanzije satelitske i kablovske televizije, kao i interneta, festival je imao mnogo izraženiju ulogu u skretanju pažnje na neke društveno relevantne teme, kretanja, aktuelnosti. Jednostavno, neke istine mogle su da se kažu samo jezikom filma, odnosno nečim što bismo mogli da nazovemo globalnim metaforama. Danas putem različitih platformi svako može da iskaže svoje mišljenje. Takođe, pojavili su se neki festivali koji pokrivaju isto područje kao Martovski festival, prvenstveno mislim na festivale dokumentarnog filma, tako da Martovski treba da se bori za neku vrstu ekskluzive. Ipak, verne posetioce Martovskog festivala i dalje prepoznajem, a ostvarenja kratkog metra opstaju u programu, bez obzora na okolnosti.

Ovo je jedan od retkih festivala zahvaljujući kom je kratki metar dostupan široj publici. Na kratki metar se ponekad gleda kao na formu na kojoj autor uči pre nego što ostvari svoj prvi dugometražni film. Da li biste izdvojili neku prednost ove forme, da li kratkometražni film pruža autoru neke posebne mogućnost u odnosu na dugometražni?

Kada je reč o programu kratkometražnog igranog filma, on bi bio daleko siromašniji da nema studentskih filmova. Ova forma omogućava autoru da izrazi svoju autorsku ideju, bez finansijskih pritisaka i orijentacije ka publici. Ipak, neki studentski filmovi su ograničeni po zadatim temama, ambijentima, montažnim pravcima i slično.

Zanimljivo mi je bilo što sam ove godine video filmove koji su deo nekih širih priča i omnibusa. U najboljoj tradiciji nekadašnjeg jugoslovenskog filma autori pokazuju na koji način pričaju priču, prave likove i atmosferu. Na primer film „Duga“ Aleksandra Vujovića je deo šireg projekta koji je nastao iz međunarodne saradnje. Kod nas se kratki filmovi prave samo na akademijama, preko kojih uspevaju da angažuju poznate glumce, što ne bi moglo tako jednostavno da se izvede u nezavisnim produkcijama.

Program ovogodišnjeg festivala je prilično raznolik, pored kvaliteta koji su još kriterijumi za odabir filmova?

Kada je reč o takmičarskom programu, on je rađen sa selektorskom komisijom koju sam formirao. Lične intervencije sam imao samo ukoliko oni nisu bili jednoglasni, na primer povodom filmova „Zaceli me“ Danijele Štajnfeld i „Duga“ Aleksandra Vujovića. Prateći program je većinski moj izbor i tu sam se trudio da ostvarim saradnju sa svetskim festivalima, to su festivali kratkometražnog filma u Grčkoj (Drama), Francuskoj (Clermont-Ferrand) i Nemačkoj (Berlin), kao festival dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans Doc iz susednog Sarajeva. Takođe, vodili smo računa o jubilejima, a povodom 50 godina od odlaska praških đaka na FAMU pripremili smo dva segmenta programa koji se sastoje od kratkih filmova naših reditelja koji su studirali tamo. Takođe, imamo dokumentarni film o 40 godina Novog talasa koji je zagrebačka televizija uradila u saradnji sa Croatia Records-om. Naravno, prikazujemo i pobednike stranih festivala, na primer pobednik festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu „Šapatom“ i film koji je na nedavno završenom ZagrebDox-u dobio nagradu publike „Nun of Your Business“. Zahvaljujući našoj producentkinji i članici selektivne komisije za izbor takmičarskog programa 68. Martovskog festivala, Dragani Latinović imamo i svetsku premijeru dokumentarnog filma o Džonu Glenu, autoru pet filmova o Bondu „Only: John Glen“.

Kada uzmemo u obzir domaće filmove, da li biste mogli da izdvojite neke tematske i formalne karakteristike autorskog izraza?

Kada je reč o kratkometražnom igranom filmu, za ovu godinu karakterističan je manji broj prijavljenih filmova, ali i slabiji kvalitet. Selekciona komisija je insistirala na dobrom zanatskom kvalitetu. Bilo je nekih filmova sa zanimljivom tematikom, koja bi zaintrigirala gledaoce, ali nisu bili na zadovoljavajućem zanatskom nivou kako bi bili prikazani na festivalu.

Dosta aktuelna tematika je zlostavljanje i najrazličitiji vidovi nasilja. Zatim, tu je preispitivanje bliže i dalje istorije, kao i neke potpuno intimističke teme. Svakako, autori pokušavaju da se bave svakodnevicom na najrazličitije načine. Pitali su me da li ima filmova o pandemiji korone, zanimljivo, ali u zvanični takmičarski program je ušao samo jedan eksperimentalni film koji se na izvestan način bavi ovom temom. Bilo je još nekih prijavljenih koji nisu odabrani za prikazivanje, a verujem da će filmovi o pandemiji i podtekstu čitave priče o njoj, biti verovatno aktuelniji naredne godine.

Budući da se bavite i filmskom kritikom, kako gledate na filmsku kritiku danas? Koliko je ona relevantna i kakvo mesto zauzima kod gledaoca?

Ponekad citiram književnika i književnog kritičara Mihaila Batića koji je svojevremeno izjavio da u našim izdavačkim kućama postoje psihološko propagandni štabovi i da kritika ustvari više nikom nije ni potrebna. Mislio je pre svega na književnu kritiku, ali isto odnosi se i na druge vrste kritike. Danas je važno da se film samo dobro najavi kako bi se odazvalo što više gledaoca.

Šalu na stranu, činjenica je da je filmska kritika prognana sa stranica naše štampe, a da za nju ima sve manje prostora i u elektronskim medijima. Bez kritike, nemamo dobre putokaze jer u moru filmova neki ljudi treba da ukažu gledaocu na šta da obrati pažnju, a za to je potrebno dobro poznavanje istorije i teorije filma.

Dobro je što se filmovi gledaju, a nikada se nisu više gledali, što na internetu, što na kablovskoj. Na žalost, čini mi se da je sve manje osvešćenih gledaoca koji umeju da gledaju film na pravi način. Žika Pavlović u svojoj knjizi „Film u školskim klupama“ insistira na za uvođenje filma u osnovne i srednje škole. Odnosno, on se zalaže za takozvano aktivno gledanje filmova i tvrdi da deci treba da se omogući da u školama upoznaju filmski jezik. Smisleno gledanje, takozvano aktivno gledanje uključuje i intelekt i emocije. Gledalac koji film posmatra samo sa stanovišta osećaja, neće moći da objasni zašto mu se neki film dopada, što je većinski slučaj. Čak i vrhunski intelektualci, koji se bave nekim drugim poslovima, film posmatraju kao dva sata odmora od nekih drugih obaveza.

Da li mislite da na takav odnos prema filmu utiče hiperprodukcija i način plasiranja?

Mislim da velikom delom utiče nedostatak filmske kulture, a edukacija u okviru medijske pismenosti je nedovoljna. Film nije dovoljno posmatrati samo sa stanovišta priče, suština je i u pokretu, svetlu, fotografiji. Film je umetnost koja objedinjuje sve druge, scenario poseduje elemente književnog dela, likovna umetnost je prisutna u kadriranju, muzika nije samo ilustracija, nego i element dramske radnje, dok montaža liči na arhitekturu.

Ako gledalac ne zna da posmatra film na pravi način, on zapravo ne uživa u njemu, on će se samo zabaviti, pojesti kokice i otići kući. Takvog gledaoca film nije dirnuo i pokrenuo na razmišljanje o nekim životnim stvarima.

I za kraj, da li biste nam preporučili neke filmova sa programa ovogodišnjeg Martovskog festivala, koje nećemo imati prilike da vidimo tek tako?

Preporučio bih film iz međunarodnog takmičarskog programa film „Poklon“ (The Present, reditelj Farah Nabulsi), koji je nominovan za Oskara. U tih dvadesetak minuta filma spakovan je esencijalni život, a ovo je priča o jednom harmoničnom porodičnom odnosu. Suprug zajedno sa detetom odlazi da kupi poklon svojoj ženi povodom godišnjice braka, a to vodi ka čitavom nizu iznenađujućih događaja. Zatim film o Džonu Glenu „For Our Eyes Only: John Glen“ (režija Carsten Panitz), će biti čista ekskluziva, pogotovo za ljubitelje Džejmsa Bonda, a pošto na jesen izlazi novi Bondov nastavak, ovo može da bude dobra priprema. Za prave ljubitelje filmske umetnosti izdvojio bih film Lordana Zafranovića „Dan i noć – Pjaca“, čiju smo kopiju dobili iz Zagreba na 35mm traci. Treba dobro proučiti program, za svakoga ima po nešto.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Milutin Zdravković