Nesumnjivo je da su novi talasi azijskog filma, bilo popularnog bilo autorskog, odavno prihvaćeni od strane srpske publike. Međutim, iako se na primer, o Oldboju ili Raspoloženima za ljubav priča gotovo kao što se priča o najpopularnijim filmovima domaće produkcije, mitološki i sa poštovanjem, u Srbiji se scena posvećena dugometražnom azijskom filmu svodi na nekoliko naslova godišnje  – prikazanih na FEST-u. Svega par stotina kilometara zapadno od Srbije, u blizini Trsta, situacija je sasvim drugačija. Udine, grad sa oko 100.000 stanovnika, domaćin je najvećeg evropskog filmskog festivala posvećenom kinematografiji dalekog istoka, Far East Film Festival-a (FEFF).

Ovogodišnji, dvadesetprvi FEFF završen početkom maja brojao je hiljade posetilaca, stotine gostiju i više desetina filmova. Međutim, festival koji danas sa lakoćom puni auditorijum Teatro Nuovo-a, nije oduvek privlačio masovnu pažnju. Sabrina Baraćeti koja nosi titulu predsednice festivala kaže da je začetku FEFF-a prethodila revija hongkonškog filma 1998. godine. „U to vreme, krajem prošlog veka, akcioni i borilački filmovi iz Hong Konga bili su lako dostupni. U Italiji postoji duga tradicija filmova o borilačkim veštinama, ljubitelja ne manjka, pa nije bio problem napuniti salu od 250 mesta.“

Tomas Bertaki, Sabrinin najbliži saradnik, priča kako su dva manja bioskopa u vlasništvu Centro espressioni cinematografiche (CEC), organizacije koja stoji iza FEFF-a, privlačila uglavnom publiku autorskog filma. „Repertoari su bili prilagođeni evropskom autorskom filmu. Puštali smo Tarkovskog i Hercoga i nismo bili sigurni kako će naša redovna publika reagovati na popularne akcione filmove poput onih Džekija Čena i Džonija Toa. Bili smo iznenađeni kada smo videli pune sale.“ Dobra posećenost revije hongkonškog filma dala je povoda i hrabrosti da se krene u organizaciju nečeg većeg – FEFF-a. „Negde u to vreme grad je otvorio novo pozorište (Teatro Nuovo) i rešili smo da pređemo tu. Bili smo uplašeni – ipak je ovo auditorijum sa 1200 mesta. Međutim, opet smo se iznenadili kada smo videli da festival svakodnevno puni salu. Očigledno je u Italiji postojala niša publike koja je bila zainteresovana za gangsterski i akcioni film, kao i za azijski melos. Kretali smo se stazom koju je utabao novi talas honkonškog filma, da bismo potom zajedno sa našom publikom otkrivali renesansu koreanskog filma.“

Iako bi možda bilo očekivano da je festival isprva privlačio samo lokalnu publiku, Tomas tvrdi da je u Udine od početka festivala dolazila publika iz čitave Evrope, pa i sveta. Tome je prethodila odluka da se sa festivalom krene dvojezično – titlovi, razgovori sa gostima i radionice, vode se i na engleskom i na italijanskom. „U malom gradu poput Udina, nezapaženom u odnosu na ostale italijanske atrakcije, primamljivo je bilo imati jedno mesto u gradu gde sve pričaju engleski. Nema mnogo drugih dešavanja u vreme FEFF-a, takoreći nemamo konkurenciju, lokalna publika primorana je da zabavu traži kod nas. U manjim sredinama gde se stranci ne viđaju svakodnevno, veće je interesovanje za dalekim kulturama. Cilj nam je da predstavimo kulturu drugih zemalja, što bi moglo da pomogne ljudima iz regije da se otvore. Zato i organizujemo aktivnosti van festivala, poput degustacije sake, takmičenja u kospleju, treninga borilačkih veština i slično. Politička situacija u Evropi je trenutno zastrašujuća, granice se zatvaraju, ljudi se povlače. Ukoliko bar malo možemo da utičemo da se to promeni, uspeli smo. “

Međutim, na rast festivala neminovno je uticalo i uvođenje industrijskog dela programa. Projekat Ties that Bind, sponzorisan od strane regionalnog filmskog fonda i Creative Europe Media, pokrenut je pre tačno jedne decenije sa idejom da filmski stvaraoci iz Azije i Evrope podršku za buduće projekte pronađu u Udinama. „Danas festivali ne mogu opstati ukoliko su filmske projekcije jedino što nude. Gotovo svi filmovi koje prikazujemo mogu da se pronađu na torentima ili striming platformama. Novi trendovi, naročito kada su striming platforme u pitanju, povlače pitanje svrhe postojanja festivala. Industrijski događaji postaju ključni aspekt festivala, na kojem se ostvaruju najbitnije poslovne konekcije.“ Za Sabrinu i Tomasa velika je čast da FEFF prvi prikaže filmove koji su se rodili iz projekta Ties that Bind, međutim ne kriju da bi više voleli da svetsku premijeru imaju na nekom od prestižnijih festivala. Vijetnamski film „Sve manji krugovi“, nastao u okviru FEFF-ove radionice, prošle godine je prikazan na festivalu u Berlinu. Još jedan je bio u Veneciji, priseća se Tomas.

Međutim, striming platforme nisu u mogućnosti da gledaocima ponude prisustvo zvezda na sceni, a upravo to – prisustvo nekoga ko je zvezda negde, iako je možda nama sasvim nepoznat, stvara posebnu atmosferu uzbuđenja unutar operske scene Teatra Nuovo. Upornošću organizatora, ta je scena nakon višegodišnjeg pokušavanja ugostila i Džekija Čena. Pored svih popularnih azijskih zvezda ili onih koji su Kan napuštali sa zlatnim palmama, jedna od najvećih koji su hodali pred publikom FEFF-a jeste upravo predsednica festivala Sabrina. Retko se osoba na čelu festivala nalazi u ulozi voditelja, no Sabrina je na sceni pred više od hiljadu ljudi na početku i na kraju ama baš svakog filma. „To je bila moja i Tomasova ideja, drugačije nije moglo. Ko bi drugi mogao da bude bolji domaćin autorima na sceni? Odlučili smo da u salu unesemo i kamere, da od predstavljanja filma napravimo mini šou, ali da ne pričamo previše.“ priča Sabrina.

“Trudimo se da ne budemo formalni. Nemojte me pogrešno shvatiti, to ne znači da stvari ne uzimamo za ozbiljno, ali stroga rutina je najgora stvar koju bismo mogli da napravimo. Pravimo miks ljudi – ima nas koji… rastemo, da ne kažem starimo, i onih znatno mlađih. Učimo jedni od drugih, kako da posmatramo ne samo organizaciju festivala, već i širu sliku drugim očima. Bežimo od toga da mislimo da svake godine možemo da radimo isto, jer smatramo da je prethodne godine to uspelo – ali, šta ako nismo primetili da nešto zapravo nije radilo? Možda može da bude još bolje! Zato imamo jedni druge. Ponosan sam na to što možemo da izbegnemo strogu hijerarhiju i takozvani profesionalizam tamo gde možemo.” objašnjava Tomas, a Sabrina se nadovezuje – „Radimo sa ljudima koji nisu bili rođeni kada smo pokrenuli festival. Mladi ljudi, mlada energija – to nas održava!”.

Pored ljudi, FEFF održava i specifičan spoj italijanskog i azijskog. Od ručka u festivalskom pop-up  ramen restoranu do večere u prodanvnici fokača pored Teatra Nuova protekne tek film ili dva. Eros, plavooki vlasnik prodavnice fokača dočekuje goste festivala po posebnom radnom vremenu – festivalskom – deset dana neprekidnog rada od ranog jutra do iza ponoći. U redu za fokačo sa tanko sečenom govedinom u terijaki sosu stoje novinari Holivud Reportera, glumica iz tek prikazanog malezijskog filma, čuveni japanski reditelj SABU sa celom porodicom, stariji italijanski par iz ulice pored.

Nepretencioznim spojem kultura, zanimanja, poznatih i nepoznatih, profesionalaca i amatera, ljubitelja i zaljubljenih, FEFF azijski film u Evropi čini dostupnim i bliskim. Možda je istok dalek, ali je FEFF blizak!