Kada se krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina muzički spot pojavio kao „dodatna vrednost muzici“, nije bilo za očekivati da će kroz svega tri ili četiri decenije postojanja ovaj izraz preći u apsolutnu neophodnost za muzičare praktično svih žanrova, pravaca i intencija, premda uspon muzičkog spota nije ni u kom slučaju nelogičnost. Muzika se oduvek i gledala, osim što se slušala, publika se okupljala oko muzičara koji bi uživo svirali, koncerti su se snimali i iznova gledali i slušali, televizija je bila fascinacija kao takva, a postavši novo porodično ognjište, centar bitnih životnih dešavanja selio se na televiziju, pa su se tako i pojavom MTV-a muzičari, razumevši trendove i nove potrebe, preselili na televiziju. Dodatno, pojava YouTube-a i instant rast instant-kulture digli su potražnju za radnicima kreativnih industrija koji bi snimali muzičke spotove, tako otvarajući nova radna (i nekad neplaćena) mesta, dovodeći do ustoličavanja industrije muzičkih spotova. Međutim, suprotno inicijalnim pravilima kratke YouTube forme, ali i suprotno svojoj inicijalnoj svrsi kao dodatne vrednosti numeri i njoj u službi, muzički spot danas sve više teži trajanju dužem od same numere i narativnom osamostaljenju (premda i dalje u tesnoj vezi sa numerom), evoluirajući tako u kratki muzički film.

Posmatrajući muzički spot kao kratki muzički film, nije iznenađujuće da su industrija muzičkih spotova i filmska industrija gusto isprepletene, koristeći se istim jezikom i zapošljavajući iste radnike. Sve je više filmskih festivala koji u svoje programe uključuju i selekciju muzičkih spotova, a kako je za razliku od autorskog filma, „autorski muzički spot“ putem striming platformi dostupan svima i stoga prijemčiviji i široj publici, ne iznenađuje da festivalske projekcije muzičkih spotova privlače jednako mnogo publike kao i kanski pobednici.

Čini mi se da upotrebom sintagme „autorski muzički spot“ odlazim korak dalje od etikete „kratkog muzičkog filma“, naglašavajući pojavu autorske i umetničke komponente ove forme. Ne ustručavam se ni da bez prevelike subjektivnosti tvrdim da kompilacije (određenih) muzičkih spotova na YouTube-u mogu da posluže kao masterklasi iz režije, kamere, montaže, pa čak i dramaturgije kratke forme. Iako se ova tvrdnja mahom odnosi na spotove stranih produkcija, primetan je porast prisutnosti i značaja „autorskog muzičkog spota“ na domaćoj sceni, kada ćete ispod nabrojanih linkova za slušanje i kupovinu muzike videti i potpisanu čitavu autorsku ekipu spota, kroz koje se neka imena provlače zapaženo više nego druga. Međutim, isti ti, uglavnom mladi autori jednako su zapaženi i na nezavisnoj domaćoj filmskoj sceni.

Luka Trajković bio je direktor fotografije na dugometražnom debiju Milene Grujić, A.S.(25), premijerno prikazanom ovog meseca na Festivalu autorskog filma. Sa Milenom sarađivao je i u prošlosti (Marlon), kao i sa Katarinom Koljević (Život traje tri dana), a bio je i direktor fotografije na popularnom Životu po Moskriju (r. Goran Nikolić). Međutim, pored regionalno zapaženog angažmana u filmu, Lukino ime jedno je od najčešćih među direktorima fotografije u spotovima koji zaslužuju pridev „autorski“. Pričajući o filmskom u muzičkim spotovima, kaže da su još od Thriller-a Majka Džeksona, trinaestominutnog kratkog filma, elementi filmskog jezika inkorporirani u formu muzičkog spota, te da su neki od najistaknutijih reditelja današnjice (Spajk Džounz, Dejvid Finčer, Majkl Gondri, PT Anderson, Gaspar Noe) svoje karijere započeli u spotovima ili su makar imali kratke izlete u ovu formu, prenoseći svoj senzibilitet iz dužih formi.

Već na primeru svega nekoliko muzičkih spotova (predlažem praktično bilo koji spot OK GO, M.I.A. – Borders, Leningrad – Kolshik, Young Thug – Wyclef Jean, Tove Lo – He’s Gone), možemo da primetimo izuzetnu smelost autora, kako u idejama, tako i u realizaciji i čini se da filmske hrabrosti u industriji autorskih muzičkih spotova ima značajno više nego u nezavisnom filmu. Jasno je da se to može pripisati svega nekolikominutnom trajanju, manje zahtevnim budžetima i organizaciji, ali i odsustvu pritiska festivalske i bioskopske distribucije – YouTube i Vimeo kao ciljani kanali distribucije svima jednako stoje na raspolaganju. O slobodi izražavanja u muzičkim spotovima Luka Trajković kaže:

Autori, pogotovo reditelj i direktor fotografije imaju potpunu slobodu da se zaigraju svim izražajnim elementima i sredstvima koja možda ne bi funkcionisala u konvencionalnom načinu pripovedanja i igranoj formi. Svakako, vrlo zanimljiva i slobodna forma – dok ima muzike, biće i muzičkih spotova i autora koji „boje“ tu muziku i nadograđuju je. Spotovi su odlična prilika da se između snimanja filmova umetničko biće drži vrućim, kako bi rekao moj profesor.

U svetu muzičkih spotova Luka Trajković vrlo često sarađuje sa rediteljem Ivanom Stojiljkovićem, koji je nedavno završio snimanje kratkog igranog filma Golgeter, podržanog od strane Filmskog centra Srbije, a sa Tanjom Šljivar radi i na scenariju za celovečernji film. Ivan je režirao preko osamdeset spotova, a njegovo mišljenje o slobodi u formi muzičkog spota slično je Lukinom:

Za mlade autore rad na spotu je način da pokažu šta znaju, šta osećaju i kako gledaju na svet, da pokažu da li su obični izvođači ili su autori. I ono što je najbitnije – da li osećaju muziku što je preduslov za sve ostalo što će raditi u životu. Da osvoje tempo i uspostave ritam. To je mesto gde nemaju klijenta, poslodavca, profesora.

Koristeći se formom muzičkog spota kao „samoedukativnim” sredstvom, mladi (ili stariji) filmski autor ima slobodu da realizuje ono što bi, bilo u svetu komercijalnog bilo autorskog filma, delovalo kao isuviše veliki rizik. Prema Ivanu, spotovi mogu da budu vizuelni dnevnici, kratki filmovi, eksperiment, mogu da budu priča, osećanje, boja, poruka, mogu da prate pesmu, mogu da je poboljšaju, mogu da je obezvrede.

Vraćajući se na tezu o gledanju muzike sa početka ovog teksta, neophodnost (kvalitetnog) spota u promociji današnje muzike potiče ne samo od standarda koje muzička konkurencija postavlja, već i od publike koju je u obilju medija teže zadržati, ali koja i sama postaje zahtevnija. Upravo u tom obilju izdvaja se autorski filmski rad na spotovima, neophodnost prestaje da bude isključivo komercijalna, već postaje kreativna, a pesma postaje neodvojiva od svog vizuelnog identita (uzmite samo primer This is America Childish Gambin-a, spota koji je režirao filmski i serijski reditelj i koji sve dimenzije pesme utrostručava, a pesma sama postaje nemoguća za slušanje bez vizuelizacije spota).

Kada nemate autentičnu ideju i ideju koja prati emociju pesme onda su spotovi bezvredni. Muzičari koji žele da kopiraju druge spotove, domaće ili strane, na taj način obezvređuju svoju muziku i ne poštuju je. Sa druge strane, autori koji prave jednu te istu sliku ili pričaju jednu te istu priču i prodaju je bez blama nemaju obzira prema muzičarima. Okruženi smo milionima spotova u kojima je sve identično. Isto svetlo, isti kadrovi, bezidejni, bez priče, bez poruke, bez bilo kakvog obzira prema pesmi. Za par godina ih se niko neće sećati. Nebitni su već posle deset dana emitovanja. Na domaćoj sceni se godišnje pojavi mali broj spotova i autora koji imaju šta da kažu i koji zapravo razumeju tu predivnu kratku formu. – priča Ivan, a njegovo mišljenje deli i montažerka Ana Žugić:

Sa pozicije montažera koji se aktivno bavi muzičkim spotovima u Srbiji mogu da primetim da kvantitet raste, ali o kvalitetu bismo mogli da prodiskutujemo. Nekolicina ipak pronalazi način da se ovom, po mom mišljenju zahvalnom formom, i izrazi. To su uglavnom filmski obrazovani radnici, mahom reditelji i snimatelji koji svoje ideje umeju da realizuju posredstvom ove instant industrije. Često se javlja problem jer izvođači popularne muzike kao i sama muzika koju oni danas stvaraju nisu koherentni sa umetničkim izrazom. Sa druge strane otkrili smo tehničke mogućnosti, carstvo YouTube-a, industriju pogodnu za brz napredak i još brži pad, pa su se tako obrazovali i priučeni stvaraoci. Verujem da je razvoj kritičkog mišljenja uz informisanost vrlo važna polazna tačka za nas sineaste. Primećujem da se neretko dešava da recikliramo svetske trendove i da bivamo zagušeni u estetici lepog koja je tu samo radi sebe. Nažalost kada ovo kažem mislim i na filmski edukovane radnike i na one priučene.

Ana je do sada montirala oko dvesta spotova, međutim na domaćoj sceni zapaženi su bili kratki filmovi koje je montirala: Grad (r. Maša Šarović), Nikog nema (r. Jelena Gavrilović), Krila i stvari (r. Jelena Gavrilović i Stefan Đorđević), Klavire prevozi Ostoja (r. Sandra Mitrović).

Bez konkretnih ekonomskih procena, na osnovu zdravorazumskog promatranja socijalno-kulturoloških pojava, čini se da je domaća muzička industrija značajno profitabilnija od filmske, te se može pretpostaviti da mladi filmski stvaraoci u muzičku industriju stupaju i sa idejom o postizanju finansijske stabilnosti. Ana, međutim, tvrdi da „da od alternative „leba nema“, što autore primorava da se šire i u mejnstrim, kako u filmskoj, tako i u muzičkoj industriji. Luka i Ivan saglasni su u mišljenju da učešće filmskih radnika u industriji muzičkih spotova nije naročito profitabilno, te da neretko autorska ekipa izdvaja sopstvena sredstva kako bi ideja bila realizovana po planu.

Obično ne radim spotove za novac i više puta sam se odrekao honorara da bih do kraja izgurao ono što sam zamislio, što je pogrešno. Jednom sam uradio pet spotova samo da bih mogao da finansiram jedan spot koji sam mesecima pripremao. Danas spotovi zarađuju, tako da ne treba biti naivan i stidljiv. Ipak, kroz spotove sam dosta učio, upoznao razne ljude sa kojima sam posle nastavio da radim, gradili smo ogromne scenografije i osvajali nestvarne lokacije, sašili do sada kamion kostima, imao sam u kadru nesvakidašnje ljude, sve je to neka vrsta honorara, priča Ivan.

U Aninom slučaju, glavna motivacija za rad na spotovima leži u uzbudljivoj vitalnosti forme:

Spotovi su živa stvar, ekipe se brzo sastavljaju, realizacija se obavlja u kratkom roku, a umeće predstavlja uhvatiti taj žar energije u kratkom vremenu i preneti ga dalje na svoje saradnike ili publiku. Mene taj žar uvek radi, bilo da govorimo o mejnstrimu ili alternativi.

Bilo da se radi o žaru trenutka, neuslovljenoj slobodi stvaranja, finansijskom potencijalu ili nečemu sasvim drugom, činjenica je da se nemali broj mladih filmskih radnika, svršenih studenata umetničkih fakulteta i filmskih škola, pre ili kasnije u toku prvih nekoliko godina karijere obre u industriji muzičkih spotova. I u tome nema ničega lošeg, dapače – radije bismo gledali dobre domaće muzičke spotove i sačekali nekoliko godina na kvalitetne, zrele i umetnički istančane dugometražne debije, nego pošto-poto očekivali od mladih da u ekonomski i moralno kriznim vremenima produkuju dugometražne filmove visokog kvaliteta, pa se razočaravali kada u tome ne uspeju i ogorčeno pisali o tim istim neuspesima.