Temeljniji filmofili sigurno su već zapamtili ime mladog i talentovanog reditelja Ivana Đurovića, čiji je „Lijana“ na ovogodišnjem Martovskom festivalu u Beogradu ponela nagradu za najbolji kratki igrani  film u domaćoj konkurenciji. A evo i pojašnjenjea zašto su baš Dragojevićeve „Rane“  Ivanu Đuroviću omiljeni domaći:

– Dvoumio sam se između Kad porastem biću Kengur (2004) i Rane (1998), ali pošto sam odrastao na Karađorđevom trgu, dve ulice od Paviljona, ipak sam se opredelio za Pinkija i Švabu. Kada sam bio klinac voleo sam ih iz sebičnih razloga, radi mašte, pošto sam i sam želeo da postanem „kralj“ ulice, što nije bilo neobično u to vreme, prosto, bili smo jednostavna i radoznala deca. Znali smo svaku scenu i repliku napamet i svi do jednog smo maštali o Lidiji, dok smo je gledali u našoj omiljenoj emisiji Puls asfalta. Kasnije su mi Rane služile kao podsetnik da je prošlost nekada bila stvarna. Bio sam klinac koji je držao Pinkijevu sliku na pozadini telefona. To ne sme da se zaboravi. Postoje određeni filmovi, kao što su Terminator 2 (1991) i Bilo jednom u Americi (1984), sa kojima volim da se počastim kada su praznici, i Rane su jedne od njih, i što je najgore od svega, i dan danas kada ih pogledam, bar na trenutak, poželim da izađem napolje i pucam iz pištolja i vičem na ljude „on mene zna a ja njega ne znam“.  Ali to je valjda ono što dobri filmovi rade od nas. Prosto, niko ne želi da bude agent Marfi dok gleda Narcose, već Pablo Eskobar. Hoću da kažem, ja se možda jesam promenio, držim Džesiku Čestejn na pozadini, ali Rane su ostale iste, dobar film, moj omiljeni.

Rane

 Zoran Janković