Ove sedmice u ovom čošetu našeg portala gost nam je Ivan Mandić, najprepoznatljiviji kao autor dugometražnog dokumentarca „Voli vas vaša Sexymaja“ od pre pa filmskih leta. On se odlučio za „Nevinost bez zaštite“, uz sledeće pojašnjenje tog izbora:

-Ovaj film mi je značajan iz puno razloga, ali, ako pokušam da sastavim neku smislenu na tu temu, kreće ono nesrećno zastajkivanje, zamuckivanje, rečenički sklop tipa ovaj onaj. Filmovi izgleda imaju tu moć da provociraju čitav sklop emocija koje je teško razložiti. U retrospektivi, kad krenem da nabrajam svoje omiljene filmove shvatam da su mnogi od njih takvi postali jer sam ih gledao u posebnom okruženju, u nekom specifičnom društvu ili u određenom periodu života, dakle dobrim delom iz potpuno nefilmskih kriterijuma. Maglovito mi je kada i gde sam tačno gledao ovaj film, što verovatno znači da sam ga ulovio na televizorčiću smeštenom u kuhinji, na počasnom mestu povrh frižidera i to sigurno u neke kasne noćne sate. Mnogi dragi filmovi su mi tako ostali povezani sa kasnonoćnim uključivanjem i treskanjem frižidera koje se prenosilo i na TV aparat. Ovaj film mi je svakako otvorio oči za vrednosti domaće kinematografije koju do tada nisam mnogo razumeo i koju sam vezivao pre svega za narodske komedije i za nespektakularnu sliku i ton. Onda su se ipak pojavili neki filmovi poput ovog i neki autori koji su pokazali da domaći film može i dalje od lokalnih gegova i šala sa skromnim sredstvima. I tu mi već postaje jasnije – teško da mogu da smislim film skromniji u izvedbi a emotivno i značenjski moćniji. Nepretenciozan dokumentarac o šarenoj ekipi koja za vreme okupacije snima film da bi se zbog toga zamerila novoj vlasti posle oslobođenja. Cirkuski prvak i banda glumaca u pokušaju, izgubljeni u velikim istorijskim događajima, prave izbore koji su definitivno pogrešni i definitivno pravi. Simpatična, topla, jednostavna priča sa malim sredstvima i gomilom arhive – ali kakav ludi scenario od svega toga i kakva režija! Na primer: kako uvesti priču o preminulom akteru – pa na njegovom grobu, dok se bivše kolege sećaju anegdota i grickaju zadušne đakonije. Kako dočarati scenu u kojoj je akrobata Aleksić leteo zakačen na avionu – pa kamerom iz ruke koja plovi po stanu dok čujemo zvuk avionskog motora i stižemo do njega koji visi sa plafona. A to da mu je grad bio pod nogama i da je imao premijeru na Terazijama – pa čitava ekipa će izaći na krov zgrade u centru grada i evocirati uspomene. Sa druge strane tu je i činjenica da je film dokumentarni kolaž, jedan dosta zanmiljiv žanr i da govori o strasti prema filmu, periodu okupacije, mladosti i starenju koje su sve prilično velike teme. A koliko tek treba da budeš veliki pa da u svoj film više od pola vremena puštaš tuđi bunkerisan film dajući mu tako scenu za prikazivanje! I eto, teško je ne voleti akrobatu Aleksića onako kako je prikazan u Makvejevljevom filmu – pregaženog od strane vremena ali sa odsjajem velikih snova. I teško je ne voleti Makavejeva, naravno.

Zoran Janković