Zapaženi film Raška Miljkovića, „Zlogonje“, nedavno je imao i televizijsku premijeru, a krajem ovog meseca imaće prilike da ga pogleda i publika na glasovitom festivalu Sandens. Stoga je naša današnja gošća u ovoj rubrici Jasminka Petrović, istrajna i cenjena, autorka knjiga za decu, na čijoj su prozi zasnovane „Zlogonje“.

ZLOGONJE

 Krećem od Zlogonja iz dva razloga: 1) zato što je veoma hrabar film i 2) zato što sam pristrasna. Ako znamo da je u Srbiji, u poslednjih dvadeset godina, snimljeno samo četiri filma za decu (Agi i Ema po istoimenoj knjizi Igora Kolarova, Princ od papira, po istoimenom romanu Vladislave Vojnović, Peti leptir, po motivima knjige Uroša Petrovića i pomenuti film Zlogonje po motivima moje knjige O dugmetu i sreći) jasno je koliko je potrebno hrabrosti da se uđe u jednu ovakvu avanturu. U našoj zemlji snimanje i distribucija dečjih filmova nema nikakve olakšice, mada je proces rada znatno složeniji, a odgovornost veća nego kad se rade filmovi za odrasle. A koliko je tek potrebno hrabrosti (čitaj ludosti) da se snimi dečji film o poštovanju različitosti. Glavni junak, koji ima parcijalnu cerebralnu paralizu, želi da pomogne drugarici koja prolazi kroz porodičnu dramu, razvod roditelja. S obzirom da smo svakodnevno okruženi sterotipima, predrasudama, tabu temama, netolerancijom, lako je pretpostaviti koliko je bilo prepreka na putu. Mada film prikazuje veoma teške životne situacije, ipak nije ni njanjav, ni mučan. Nema komercijalnih momenata, ružnih reči, jeftinih fora. Naprotiv, veoma je duhovit, vedar i pozitivan. I pored elemenata fantastike, vrlo je istinit.  Glavni glumci, Mihajlo Milavić i Silma Mahmuti, s velikim šarmom igraju pomenute desetogodišnjake. Njihova čistota, iskrenost, autentičnost, talenat i uzvišena jednostavnost izbijaju iz svakog kadra. Na trenutke, gledaocima se zasuze oči, ali ne iz sažaljenja, već od lepote i dobrote. A kada krene odjavna špica osećamo se pročišćeno i ojačano, jer su zlogonje isterali zlo iz svih nas. U filmu mi se sviđa kostim, scenografija, muzika, scenario, kamera, efekti, gluma, režija, produkcija, montaža… svi i sve mi se sviđa. I da skratim priču, moj naklon celoj ekipi.

 TILVA ROŠ

 Čest sam gost biblioteke u Boru, mestu gde se odigrava radnja ovog filma. Svojim očima sam videla rudarski basen, džinovske bagere, rudare, apatiju, depresiju, beznađe, ali i talentovanu decu, kreativne nastavnike i maštovite bibliotekare. S obzirom da se moj sin u tinejdzerskim godinama bavio skejtom, bliska mi je filozofija skejtera. Osim toga, imala sam priliku da upoznam Marka Todorovića (poznat kao Toda) i Stefana Đorđevića, lokalne momke oko kojih se plete priča. Zbog svega pomenutog mogu da kažem da sam i za Tilva Roš lično vezana. Priznajem, od nekih scena mi se grčio želudac, pa sam instiktivno zatvarala oči. U toku gledanja filma bila sam i zbunjena i uplašena i zgrožena. Međutim, kada su mi se slegli utisci, zaključila sam: „Ovaj film je ipak dobar. Mladima služi kao ogledalo, da bolje spoznaju sami sebe, a roditeljima kao lupa da uoče važne detalje u procesu odrastanja svoje dece“. Mislim da je značajno što se u filmu otvara i pitanje – Da li naše društvo nudi mladima zadovoljavajući  kulturni, zabavni i sportski sadržaj? Dok su odrasli zaokupljeni egzistencijom, politikom i ličnim problemima, šta za to vreme rade deca? Za razliku od mnogih domaćih filmova koji se odigravaju u Beogradu, Tilva Roš nam prikazuje život mladih u manjem gradu i to u trenutku radničkih protesta oko privatizacije rudnika.

Tilva Roš

Film Pored mene takođe je vredan pažnje, jer na dinamičan i savremen način slika jednu generaciju gimnazijalaca. Dok se radnja filma Tilva Roš dešava za vreme letnjeg raspusta , radnja filma Pored mene smeštena je u školu. To je priča o našem obrazovnom sistemu. Kroz stavove učenika i nastavnika prikazano je srpsko društvo puno podela i ekstrema.

KAD PORASTEM BIĆU KENGUR

 I ovaj film govori o mladima, ali iz nešto ranijeg perioda, s obzirom da je snimljen 2004. godine. Glumačke replike su već postale legendarne:

  • Predstava je u pola osam.
  • Kako u pola osam? U novinama piše u sedam…
  • Ti onda gledaj film u novinama.

Junaci su luzeri. Neki pokušavaju da se izvuku iz beznađa (taksiraju, studiraju, prodaju aparate za merenja pritiska…) a ima i onih koji se prepuštaju lenjosti, apatiji, besmislu:

  • Koji je danas dan?
  • Lažeš da je nedelja!
  • Što, imaš neke obaveze?

Reč je o izgubljenoj urbanoj generaciji sa Voždovca. Ponašaju se nezrelo, a već davno nisu deca. Moral im nije jača strana, međutim, ipak su neodoljivo simpatični. Prepoznajemo se u njihovim rečima i postupcima, mada bismo ih rado zaobišli na ulici. Smejemo se njihovim forama, iako smo ih čuli sto puta i znamo ih napamet. Taj humor u filmu nam pomaže da lakše ispijemo „čašu žuči“ naše surove, društvene realnosti, koja sve vreme pritiska iz drugog plana.

Po meni, gluma je maestralna, a režija genijalna. Raša Andrić trenutno priprema jedan novi film, neću reći koji radi uroka.

Zoran Janković