NASLOV FILMA: WHO THE FUCK ARE YOU?

SCENARIO: STRIKE, Marina Radmilac

REŽIJA: Marina Radmilac

ULOGE: STRIKE, Denis Lavant, Marija Šević, George Ilich, Lidija Andonov

TRAJANJE: 80’

GODINA: 2019.

 

U najširem bi se smislu moglo reći da je film Marine Radmilac WHO THE FUCK ARE YOU? izvesna, možda okvirna, filmska interpretacija Šekspirovog Ričarda III. Glavni junak, Aleksandar (STRIKE), vizuelno podseća na naslovnog junaka Šekspirove tragedije, nelepog lica, nezdravog tela, u psihički upitnom stanju, a čak i psi laju kada prođe pored njih; on i njegov brat (Denis Lavant) su, očito, potomci belgijskih diplomata, a braća su među sobom u lošim ili upitnim odnosima. Lejdi An, odnosno Ana ovog Ričarda je ljubavnica i sekretarica njegovog brata koju Aleksandar neprekidno pita da li želi da mu bude kraljica, ali po pravilu umesto odgovora dobija prezriv osmeh.

Ova srpsko-belgijska koprodukcija, inače rediteljski debi Marine Radmilac,  premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu autorskog filma, u okviru specijalnih projekcija. Pa ipak, film ovakve izuzetne poetike, vizuelne snage i tematske temeljnosti retko se sreće među srpskim autorima. Ovde nije reč o nekakvom kvazi-intelektualnom filmu koji bi da pridobije epitet umetnosti, već pitoresknom prikazu čoveka koji nigde nije kod kuće, a želeo bi da bude, odbačenog i zanemarenog, koji se predaje alkoholu i opijatima, koji uporno pokušava da zavede mlade žene, koji želi da postavi operu Ričard III, ali uvek dobija isti odgovor: Za koju publiku? Na kom jeziku? Zbog čega? Transponovano na literarni okvir ovog filma, on govori, dakle, o savremenim tragičkim junacima koji nemaju više načina ni kapaciteta da budu tragični; Aleksandrov tragizam sastoji se u tupoj odbačenosti, fizičkoj i psihičkoj drugosti, a svaki pokušaj pokoravanja svoje sredine, kako to čini Ričard, kao odgovor ima jednostavno ignorisanje: tragičke junake više niko ne uzima za ozbiljno.

Ali, ta se sredina takođe promenila. Radmilac baca Aleksandra nasuprot nekoliko hiljada ljudi koji šetaju na prošlogodišnjim protestima u Beogradu; on se na štakama probija kroz masu, ponekad se osvrćući za sobom, vičući nasuprot gomili koja šeta, ali niko tome ne pridaje značaj. Koliko god on pokušavao da bude deo najrazličitijih svetova, od kafića do klubova, on jednostavno nigde ne pripada i na kraju uvek plače pred snom, čineći ga neumoljivo otuđenim od sveta, ali i od sebe samog, da se pitanje naslova filma samo i nameće kroz čitav narativ.

Uopšte, Radmilac s velikom pažnjom raspliće „mrežu tumačenja”, vešto preplićući i kontrastrirajući pojedinca i društvo, zbilju i uobrazilju, emotivna maštanja i faktografsku stvarnost. Ovaj crno-beli film vrlo je blizak ekspresionističkim ostvarenjima, ne samo po stepenu do kojeg Aleksandrovi lični utisci oblikuju spoljašnju stvarnost, već i po izvesnom osećanju sveta, nepripadanja, plitkosti, otuđenosti; osim toga, Aleksandrov doživljaj Srbije ekspresionistički je obeležen ratovima, u ovom slučaju ratovima devedesetih, koje on ne uzima kao patosnu nepravdu, već kao faktografsku činjenicu.

Aleksandrova projekcija ljudi i njihovih emocija ili intelekta obično je mnogo dublja i finija nego ono što mu realnost pruža. Kada, konačno, Aleksandar izađe sa jednom od devojaka koju je pitao da mu bude kraljica, u njegovoj projekciji oni pričaju na savršenom francuskom sasvim iskreno o suštini ljudskih odnosa, ljubavi, seksu, da bi se ispostavilo da, kada stvarnost konačno udari, njih dvoje jednostavno pričaju o tome kako radi stara kamera, i to na obostrano oskudnom engleskom.

Na kraju, WHO THE FUCK ARE YOU? zaista jeste retkost srpske kinematografije. Ova upečatljiva drama, često gerilski snimana, suštinski govori o nemogućstvu drugosti, pa i izuzetnosti u savremenom svetu. Konačno, Marina Radmilac govori o putevima ili nemogućstvu spoznaje i samospoznaje, na jedan autentičan, drugačiji i zaista upečatljiv način.