Nakon kraće turneje po SAD i posle beogradskih projekcija i promocija (U Poletu i Mikser Hausu), dokumentarni film Zapisi iz ćelije 12, zajedno sa svojom autorkom, Marinom Kovačević, ponovo putuje po Americi. Budući i da je reč o osobenoj temi i ne baš svakidašnjem pristupu, pozvali smo Marinu Kovačević da nam predstavi ovo svoje filmsko ostvarenje, ali i rad svog Centra za rehabilitaciju imaginacijom.

Šta na samom početku priče treba da znamo o ovom vašem dokumentarnom filmu?

Dokumentarni film Zapisi iz ćelije broj 12 je epilog rada na pozorišnoj predstavi prema romanu Zapisi iz podzemlja Dostojevskog, realizovanoj sa osuđenicima koji izdržavaju zatvorske kazne u Okružnom zatvoru u Beogradu. Studirajući književnost, maštala sam da uradim Dostojevskog u zatvoru jer sam Dostojevski kaže da ništa nije trajno osim promene, da je život unutra i da je sloboda u glavi. Htela sam upravo takav sadržaj da ponudim ljudima koji su sadržaje izgubili, a kad se gubi sadržaj, gubi se i smisao. Dramatizovala sam Zapise iz podzemlja i dobila mogućnost da uradim predstavu sa kažnjenicima. Sve se odlično poklopilo u Okružnom zatvoru, poznatijem kao Ce-ze, u ćeliji broj 12 zatvorenog odeljenja na kome se sve dešava, pa se naša dramatizacija Dostojevskog zove Zapisi iz ćelije broj 12, i predstava i radnja kasnijeg dokumentarca. Akcenat nije bio na postignuću, nego na procesu. Ideja je kolektivna kreativnost, svako je imao prava na grešku ali i na to da grešku popravi i pretvori u nešto konstruktivno i dobro. Predstavu smo izveli sedamnaest puta za osuđenike u svim velikim kazneno-popravnim zavodima u Srbiji, a onda je veliko finale bilo izvođenje za javnost u Domu omladine, gde smo predstavu izveli kao putujući teatar pod pratnjom. I publika ovih izvođenja, bila ona zatvorska ili ne, kao i samog filma, dobija poruku da je deo slobode upravo i pravo na slobodu da se pogreši, kao i da nas ne definiše greška već ono kako se mi prema njoj postavimo.

Kako funkcioniše rad vašeg Centra za rehabilitaciju imaginacijom i koliko ste zadovoljni konkretno ostvarenim do ovog trenutka?

Krajem septembra prošle godine, film Zapisi iz ćelije broj 12 je premijerno prikazan na međunarodnoj konferenciji u Njujorku, gde sam gostovala na poziv organizatora sa instituta za performativne umetnosti, koji je prepoznao značaj ovog projekta i predstavio ga međunarodnoj akademskoj zajednici. Nakon Njujorka sam gostovala u zatvorima u Kentakiju, gde je film prikazan američkoj osuđeničkoj populaciji, a kasnije se film prikazivao i u federalnim zatvorima u Mičigenu i čuvenom San Kventinu, kao deo programa rehabilitacije za američke osuđenike. Sada sam takođe u Americi upravo tim povodom, promovišem film i program rada u Sen Kventinu, a deo sam i njihove obuke u rehabilitaciji osuđenika. Obuku drži tim američko-holandskih eksperata iz ove oblasti. Ovaj model je dao odlične rezultate u reintegraciji i reintegraciji osuđenika i recidivizam od 6 posto, što je izuzetan rezultat. Ja ću preuzeti ovaj model rehabilitacije i kasnije implementirati u naš kazneno-popravni sistem. A sve je počelo tako što im dopao moj način rada, prikazali su film i pozvali me da podelimo iskustva. Kako funkcioniše CRI? U našem timu je nekoliko ljudi, Dubravka Radusinović, pihološkinja, Maja Čoko, antroploškinja i moja malenkost, okupljenih oko iste želje da pomažemo onima kojima nemaju sva prava. Ideja je da ovaj svet učinimo ako ne boljim, a ono podnošljivijim mestom za život i naš centar se posebno fokusira na pozorišne susrete sa ličnim i socijalnim problemima lica na izdržavanju kazne zatvora, omogućavajući im da razviju životne veštine koje će im olakšati uspešnu reintegraciju u društvo. Divan je osećaj kada u ljudima probudite kreativni potencijal za koji nisu bili svesni da postoji, ili je bio blokiran svakodnevnim teskobama. I kada to postane njihov smisao, a ne sivilo zatvorske svakodnevnice, kada vidite sa koliko se žara daju u igri, u želji da budu bolji, morate biti zadovoljni. I to je veliki uspeh. Sve su to dokazi koliko rehabilitacija kroz umetnost može biti efektna i uspešna. Ovakvi projekti su korisni i za ljude koji u njima učestvuju, a i za zajednicu jer je svima cilj korekcija ponašanja i smanjenje kriminaliteta.

Kako je tekao i izgledao sam rad na ovom filmu?

Sve potiče iz mašte, mi prvo moramo da zamislimo nešto da bismo to stvorili.  Praksa koju sam sprovela sa osuđenicima iz Okružnog zatvora u Beogradu, radeći na pozorišnoj predstavi po romanu Dostojevskog Zapisa iz podzemlja, projektu dramatizacije stripa Alan Ford, pa i kasnije i na filmu, dokaz su te tvrdnje. Jer, kada od bazičnog nepoverenja od strane osuđenika i upitnika „otkud ti ovde i šta hoćeš?“, dođete do situacije da isti doslovno žive za svaki sastanak, probu, izvođenje, shvatite koliko ovakve ideje imaju smisla. Uprava Okružnog zatvora je razumela moju nameru i podržala ideju i omogućila mi da uđem u zatvor i rezultat se, na obostrano zadovoljstvo, pokazao kao izuzetno uspešan.

Film je, kao što smo već pomenuli,  prikazan i u SAD, recite nam kako je do toga došlo i kako je to prošlo, šta kao najdominantniji utisak nosite iz te epizode?

Sve se desilo pozivom na međunarodnu konferenciju u Njujorku gde sam izlagala program rada i prikazivala film, a nastavilo se time da je film prikazivan u  nekoliko američkih zatvora. Priča sada dobija i širi, značajniji značajniji kontekst jer sam sad u Americi i opet promovišem film, odnosno pozvana sam na obuku koja je dala odlične rezultate u rehabilitaciji zatvorenika u Americi. Amerikanci su bili pozitivno iznenađeni uslovima i tretmanom osuđenika koji se sprovodi u Srbiji. Bilo je zanimljivo gledati ih i slušati komentare, jer je za njih bilo nepojmljivo da jedan zatvor kao što je Ce-ze, a koga prate mnoge legende o „teškom“ zatvoru, zapravo izgleda kao studentski dom u kome se osuđenici tretiraju sa poštovanjem ljudskih prava. Bilo je neverovatno da osuđenici iz strogo zatvorenog odeljenja, osuđeni za teška krivična dela, izlaze u grad da izvode predstavu za javnost.

Krenuli ste sa pozorišnom predstavom, produbili istraživanje i misiju sa dokumentarnim filmom da li je možda igrana struktura logičan naredan korak? I šta spremate, na čemu radite?

Planovi postoje, idemo korak po korak. Uradila sam u međuvremenu adaptaciju stripa Alan Ford u Okružnom zatvoru, trenutno je u procesu stvaranja treća pozorišna predstava Akcija u istoj ustanovi. Planova je mnogo. A to je realizacija novog projekta u Okružnom zatvoru, rad sa ženama u zatvoru, rad sa maloletnim prestupnicima, i implementiranje novih modela rehabilitacije preuzetih iz Sen Kventina ovde. Takođe, u planu je promocija dokumentarnog filma na festivalima u Evropi i u zatvorima kao primer uspešne rehabilitacije kroz umetnost.

 tekst: Zoran Janković
foto: Predrag Pečenica (portretska fotogrfija) i Igro Čoko