Mila Turajlić pozvana je u članstvo američke Akademije filmske umetnosti i nauke. Pre oko mesec dana ova vest našla se u gotovo svim domaćim medijima i premda se njena pozitivnost nikako ne može osporiti, naročito ne u moru anti-pozitivnog aktuelnog sadržaja, nisam bila iznenađena što je čitam. Zvučalo je vrlo logično i kao nešto što je bilo sasvim izvesno da će se desiti, samo se prosto čekalo da se obelodani. Ne znam koje tačno zasluge treba da ima neko ko se poziva u članstvo institucije koja dodeljuje Oskare, odnosno neko ko se poziva da bira pobednika Oskara, ali intuitivno sam, čitajući vest, verovala da baš Mila Turajlić to zaslužuje. Autorka, rediteljka, dokumentaristkinja, aktivistkinja za prava dokumentarnog filma, Mila je bila i još uvek je na pročelju talasa koji je krčio put srpskog dokumentarnog filma kako na domaćem, tako i na svetskom planu, čineći mogućim da se autor danas u Srbiji nazove dokumentaristom – a u svetu srpskim dokumentaristom.

O pozivu u članstvo Mila kaže:

„To je prestižna stvar kojoj se uopšte nisam nadala i znači mi strašno mnogo. Ne postoji mogućnost prijave za članstvo u Akademiji, već morate biti nominovani od strane kolega iz struke. Činjenica da sam se ja uopšte našla na radaru tih ljudi, bila nominovana i prošla izbor, mi je potvrda da su filmovi koje sam do sada pravila postigli uspeh za koji drugi smatraju da je dovoljno vredan da budem pozvana da učestvujem u žiriranju tuđih radova. Pozvana sam da budem član dokumentarne sekcije Akademije, u okviru koje ću glasati za nominacije za sve filmove koji su uopšte ispunili kriterijume da se uzmu u razmatranje, kao i za pobednika. Međutim, takođe ću glasati i za pobednika svih drugih sekcija. Posebno mi je drago što ću imati priliku da glasam za pobednika u kategoriji filmova sa stranog govornog područja.“

Postoji li benefit članstva za tvoje dalje stvaralaštvo?

„Sigurno da da, to je krug probranih ljudi, kada ste tu, dobijate certificate of quality, možemo diskutovati o tome koliko li je on relevantan ili nije, ali hajde da kažemo da jeste. Činjenica da u svojoj biografiji možeš navedeš da si član Akademije sigurno u nekoj meri otvara vrata, ali nisam sigurna koliko otvara vrata za filmove koje ja želim da pravim. Verujem da će možda neki ljudi koji inače na prvi pogled ne bi bili zainteresovani za moje filmove postati zainteresovani, tako da me možda dovodi do nove publike.“

O relevantnosti Akademije i Oskara govori se užareno i naširoko gotovo svakog januara, a već svakog februara negoduje se izborom pobednika, ukoliko se prethodno nije negodovalo izborom nominovanih (ili se negoduje dva puta, ili se pak negodovanja spoje u jedno veliko). Pa ipak, čini se da dodelu Oskara nastavljamo da gledamo, a industrijski marketing se sasvim sigurno oslanja na Oskare i etikete pobednika i nominovanih uspešno eksploatiše u distribuciji. O evoluciji Oskara Mila kaže da generalno postoji želja da se Oskar učini internacionalnijim, da se otvori van anglosaksonskog filmskog radara, kao i da joj je drago da je u članstvo pozvana baš u ovom momentu, kada može da učestvuje u diskusiji o demokratizaciji procesa odabira filmova i aktivizmu unutar filmske struke.

„Sekcija koju ja pratim je dokumentarna, gde su u prethodnih par godina uvedene ozbiljne izmene, sa ciljem da se demokratizuju kriterijumi koje film mora da ispuni da bi mogao da se kandiduje za nominaciju. Ranije je proces kandidovanja bio vrlo komplikovan i skup za filmove koji nemaju bioskopsku distribuciju u SAD. Izmenom pravila koja se desila pre nekih šest godina, sistem je promenjen, i dalje postoji obaveza bioskopske distribucije u SAD, ali je dodata još jedna opcija, a to je pobeda na nekom od renomiranih festivala. Time se preskače proces koji je jako skup i akcentovan na anglosaksonsko područje. Mislim da se desio veliki korak napred, međutim, ono što je i dalje složeno jeste privući pažnju članova nakon kvalifikacije, kako bi uopšte odlgedali vaš film. Prednost tu imaju filmovi koji imaju jednostavne teme, poput celebrity docs, kao i oni koji imaju iza sebe velike produkcijske kuće ili platforme, poput Netfliksa, i samim tim sredstva da ulože u kampanju.“

Pobedivši na IDFA (International Documentary Festival Amsterdam) 2017. godine, Milin film „Druga strana svega“ je tako stekao direktno pravo na kandidaturu za nominaciju. Pre svega nekoliko dana, po istom principu je i film Maje Novaković „A sad se spušta veče“ ušao u trku za nominaciju za Oskare naredne godine dobivši priznanje na američkom festivalu dokumentarnog filma Full Frame.

Kako se tematika tvojih filmova i kako se tvoji filmovi uopšte uklapaju u tržište i kontekst američkog podneblja i filma?

„Ne znam! Čovek bi pomislio koga u SAD zanima to čime se ja bavim, ali očito ih zanima. To je i deo mnogo šireg pitanja – kako neke naše lokalne priče, teme ili pitanja zapravo funkcionišu na nivou koji se univerzalno razume. Jedno od meni najvećih iznenađenja jeste činjenica da su „Cinema Komunisto“ i „Druga strana svega“ zajedno najbolju distribuciju imali u Urugvaju. Zašto? Ne znam! Za takve stvari nema objašnjenja, ali mi je drago da je tako.“

Milini filmovi zapravo su samo vrh ledenog brega njenog rada. Značajno manje vidljiv, ali ne i nevažniji deo njene karijere je onaj akademski, odnosno istraživački. Mila je doktorirala na Univerzitetu u Vestminsteru, a naučnim radom nastavila je da se bavi i nakon doktorata. O uzajamnom odnosu akademskog sa jedne i nazovimo to – produkcionog, sa druge strane u njenom radu, Mila kaže da je promišljala mnogo, ali i da se mnogo mučila pokušavajući da ujedini suprotstavljene strane.

„Imam utisak da su pre 7-8 godina te dve sfere funkcionisanja bile potpuno oprečno postavljene, mogao si da budeš ili autor/umetnik, odnosno da određenu temu tretiraš koristeći se filmskim jezikom, ili da se pak koristiš teorijskim aparatom. Ta dva načina prvo sagledavanja neke teme, drugo njenog teorijskog tretiranja i treće, što je možda najvažnije, metodologije kojom pristupaš apsolutno ne da nisu kompatibilne nego su čak i oprečne, s čim sam se strašno mučila. To je zaista bila bitka i meni u glavi i institucijama na kojima sam radila doktorat. Imam osećaj da je u prethodnih sedam godina akademska scena značajno evoluirala, u svetu, a i u Srbiji, uvedeni su umetnički doktorati, a ja se nekako više osećam legitimno u tome što radim nego što sam se osećala ranije. Ima nekoliko konferencija, poput Visual Evidence konferencije, koje okupljaju ljude koji se bave i teorijom i stvaralaštvom.

Jednom temom se bavim po pet godina, nakupi se toliko građe i dokumentacije da imam osećaj da nisam dovoljno daleko otišla u promišljanju ako nakon filma nisam nastavila da temu tretiram teorijski. Mene to neverovatno hrani, u smislu da moje filmsko promišljanje hrani teorijsko čitanje, ali i obrnuto, smatram da u teorijskom razmišljanju mogu da dopunim standardni teorijski aparat uplivom razumevanja koji rad na filmskoj slici nudi. Ono što me uvek iznenadi je što u standardnoj istoriografiji zapravo postoji jedno suštinsko nepoznavaje rada sa audiovizuelnom slikom, koja se uzima kao indeksični dokument, što ona ne može biti, jer je vektor izražaja.“

Pored akademskog, Mila Turajlić se bavi i nastavnim radom. Kako se uloga predavača nadovezuje na akademsku i autorsku karijeru?

„Uvek me iznenadi osećaj koliko ja ustvari spoznajem dok prenosim znanje nekom drugom. To mi pomaže da artikulišem stvari koje radim nesvesno kao autor i pokušavajući da ih sistematizujem za nekog drugog sebe bolje razumem. Postoji politički aspekt pravljenja dokumentarnog filma, borba za pravo na datu priču, borba za pravo na dokumentarističku karijeru. U Srbiji nije postojala infrastruktura kojom bi mogao da kažeš da se baviš dokumentarnim filmom. Učestvovala sam u osnivanju DOK Srbije i festivala „Sedam veličanstvenih“, sve vreme izgradnje svoje karijere sam gradila i sistem u kom ona može da postoji. Pravljenjem festivala gradiš publiku, pravljenjem udruženja dokumentarista praviš strukuturu koja će da podrži dokumentarni film u Srbiji. U svemu tome je nastava za mene takođe politički gest, pomoći mladoj osobi da otključa jezik komunikacije, da se orijentiše u njemu i shvati kako da ga savlada i što je možda najvažnije, da shvati kako da živi od toga.“

Mila se u svojim dosadašnjim, a i u filmu na kom trenutno radi bavi nama, lokalnim pričama – zaostavštinama, posledicama ili temama nekadašnjih država. Već duži niz godina time se bavi daleko odavde.

„To je za mene dosta nova situacija, pre nekih godinu dana sam shvatila da ja ustvari trećinu godine provodim u Beogradu, trećinu u Parizu i trećinu na putu, što uopšte nije povoljan work-life balans. Jedino kada se dešavaju protesti i demonstracije, osetim da nisam u Beogradu jer ne znam kako pulsira ulica, inače nemam osećaj da sam otišla iz Beograda. Položaj u kom si jednom nogom tu, a drugom napolju, emotivno je užasno iscrpljujući, ali mi pomaže da naše priče vidim pod drugim uglom i iz distance. Imam osećaj da mi to značajno pomaže da razumem o čemu želim da pričam.“

Njen novi film „Dosije Labudović“ trenutno je u montaži – u Parizu.

„Film se bavi Nesvrstanima, tematika je istovremeno i lokalna i globalna, jer pokriva zemlje trećeg sveta, pa je i snimanje tako izgledalo, snimala sam u Alžiru, Indiji i Americi. Globalan je, ali je lokalan u smislu da je to priča o Nesvrstanima za nekog ko vidi Beograd kao grad u kom su Nesvrstani rođeni, tako da ima jugoslovenski pogled na celu priču.“

Prezime iz naslova filma nosio je Stevan Labudović, jugoslovenski filmski snimatelj, lični snimatelj Josipa Broza Tita, zaslužni građanin Narodne Demokratske Republike Alžir. Nažalost, u toku rada na filmu Stevan Labudović je preminuo. Kako smrt protagoniste utiče na nastavak rada na filmu?

„Imao je 87 godina kad smo se upoznali i osim što mi je bilo frapantno da niko nije napravio film o njemu do tada, bila sam apsolutno svesna faktora vremena. Tri godine smo proveli snimajući i putovali smo zajedno, i zaista sam se dala toj priči znajući da je to poslednje svedočanstvo. Činjenica da on neće videti film mi teško pada, jer je on zaista postao saradnik na filmu, ipak je filmski snimatelj. Zahvaljujući njemu, znala sam koju priču hoću da ispričam, ali sam takođe tokom projekta i evoluirala kao snimatelj. Materijal je bio snimljen u trenutku kad se on razboleo i preminuo, samo što sam ja tad završavala „Drugu stranu svega“. Nakon toga sam se bacila na rad koji sam i bila ostavila za kasnije, a to je rad sa arhivama, tako da se trenutno bavimo montažom gde se te dve stvari spajaju.“

Sasvim očekivano za ove dane i mesece, okvirni datum premijere filma ostaje nepreciziran.

„Imamo višemesečna kašnjenja zbog situacije sa koronom, a u kontekstu u kom nema festivala, ja sam kao reditelj u dubiozi oko toga na koji način taj rad želim da predstavim svetu. Dok u najavi nema fizičkih fesitvala, nemam odgovor na to pitanje. Ako se desi da taj period traje duže nego što se iko od nas nada to naravno otvara potpuno drugi niz pitanja kako raditi online premijeru koja ima smisla, ali za sada se itekako nadam da ćemo imati bioskopski doživljaj.“

Naposletku, uzimajući u obzir fantastičan uspeh i neosporiv kvalitet filma „Druga strana svega“, Milu sam pitala postoji li pritisak pred izlazak novog filma.

„Postoji pritisak u mojoj glavi jer ne bih da razočaram ljude koji veruju i navijaju za mene, to me istovremeno i nosi, ali predstavlja i teret. Želim da svakim svojim filmom imam osećaj da sam napravila korak napred u autorskom smislu i da sam kao umetnik evoluirala. To je pritisak koji sam sama sebi nametnula, ali bih volela da kada se okrenem kažem – vidi se korak.“

Uz svoju posvećenost, studioznost, svestranost i sposobnost da u istorijskom istakne aktuelno, verujem da će Mila Turajlić okrenuvši se videti mnogo koraka, a i oni koje je već napravila – veliki su i značajni kako za nju, tako i za srpsku dokumentarističku scenu.