Miloš Jovanović, sportski novinar, svakako najzanimljivije pero u sportskom novinarstvu u Srbiji danas, je i strastveni i veoma upućeni filmofil. Evo prilike da se i sami uverite u istinitost te tvrdnje – pred vama je njegov vrsni doprninos ovom kutku našeg portala.

-Nije tajna da sam veliki ljubitelj jugoslovenskog filma i njegovih pravnih naslednika. Od malih nogu sam ubijao vreme pred televizijom gledajući ostvarenja na maternjem jeziku, ali smatram da sam pravi poklonik postao tek tokom svog dugogodišnjeg boravka u inostranstvu, kada sam imao priliku da sagledam nacionalnu kinematografiju sa neke distance. Ljudi koji žive u regionu nekako svu našu umetnost uzmu zdravo za gotovo, ali kada to posmatrate izdaleka, odvojeni iz kulturnog kontinuuma ovih prostora, i film, i muzika, i literatura vam se drugačije „jave“. Oslobođen tih stega, naučio sam da cenim izdanke jugoslovenske i post-jugoslovenske kulture i zbog toga što su kvalitetni, ne samo zbog toga jer su „naši“.

Kada razgovaramo o ex-yu filmu, po meni, postoji jedan panteon nedodirljivih ostvarenja o kojima su svi već sve rekli, pa ne bih trošio vreme i prostor na te naslove. Na mojoj listi nećete, dakle, videti naslove poput KO TO TAMO PEVA, MARATONCI TRČE POČASNI KRUG, MAJSTORI MAJSTORI, NACIONALNA KLASA i njima slične, što ne znači da mi ti filmovi nisu iznimno dragi, već samo da ja tu nemam zaista više šta da dodam. Tako da, umesto još jedne balade o njima, evo mog izbora filmova kojih se rado sećam, a još radije i repriziram kad imam priliku. Naporno je bilo sabiti ovu listu na neki razuman broj, pa sam se na kraju odlučio za šest komada, i poređani su hronološki.

Prvi naslov koji bih izdvojio je MARŠ NA DRINU Živorada „Žike“ Mitrovića, film sa kojim imam i određenu porodičnu poveznicu. Moj pokojni deda-ujak je bio fotograf na setu, i pričao mi je kako je postojala scena u kojoj se pojavljuje i kralj Petar, ali je ona stradala u montaži. Da li je ovo činjenica ili porodična urbana legenda nikad nisam u potpunosti razotkrio – kako god bilo, MARŠ NA DRINU je po meni film vredan starog Holivuda, punokrvni nacionalni ep sa dopadljivim likovima koji vas vežu uz sebe. Klimaktični obračun srpske i austrijske baterije na kraju filma je jedan od najuzbudljivijih trenutaka u istoriji nacionalne kinematografije.

Drugi na listi je BOKSERI IDU U RAJ Branka Ćelovića, reditelja koji nas je nažalost prerano napustio, pa je za njim od celovečernjih filmova ostao zapravo samo ovaj. Ako je Rekvijem za Teškaša Roda Serlinga, kasnije ekranizovan i od strane televizije Beograd, bio tragični osvrt na svet profesionalnog boksa i šta bude sa bokserima kada „dotraju“, onda su BOKSERI svojevrstan crnohumorni antipod toj priči. Mija Aleksić je izuzetan kao grešnik kojem sveti Petar (maestralni, ali maestralni Pavle Vuisić) pruži još jednu šansu – osim nostalgičnog prikaza Beograda, Ćelovićeva vizija raja sa trubačima i rakijanjem je nešto što stvarno treba doživeti.

Kao veliki fan partizanskog filma, na listu mora da ide i jedan naslov ovakve orjentacije. Dugo sam se ovde dvoumio šta da metnem, i izbor je na kraju pao na POVRATAK OTPISANIH – ne nužno i najbolji partizanski film, ali izvesno najšmekerskiji, sa fantastičnim izborom onelinera i smešnih dijaloga. Pavle Vuisić doslovno „krade“ ceo film sa minijaturom u Ralji, ali oštru konkurenciju ima i u Bati Živojinoviću koji briljira u za njega retkoj ulozi antagoniste u NOB-u. Film koji mogu da gledam svaki dan i da mi ne dosadi.

HALO TAKSI Vlastimira „Vlaste“ Radovanovića je častan pokušaj da se napravi jugoslovenski žanrovski film u maniru Holivuda sedamdesetih. Konačni rezultat je dobrano podbacio ako se uzori uzmu u obzir, ali je ujedno i baš zbog svoje relativne unikatnosti ovaj film ostavio jak utisak na mene. Iako su akcione sekvence realizovane amaterski, i negativci teraju na smeh više nego što vas plaše, HALO TAKSI šarmira u svakom pogledu – Bata Živojinović u ulozi skrojenoj apsolutno po njegovoj meri, Voja Brajović, Gidra Bojanić i Irfan Mensur kao sitni probisveti, samo oni su dovoljni da vas drže za ekran, a scenario (koji takođe potpisuje Radovanović) vrca od što namernih, što nenamernih prijava koje se su s godinama profilisale u čist kult. Posebno obratite pažnju na scenu u kojoj Bata biva ponuđen lakim opijatima, kao i na nezaboravni cameo Taška Načića kao taksiste namćora na samom kraju filma. Muzička tema glavnog lika u izvedbi Zane Nimani je takođe vanvremenski klasik.

Goran Marković je možda i moj omiljeni domaći reditelj, i nisam mogao da ne spomenem neki njegov film. Kako su Nacionalna klasa, Majstori, majstori i Variola vera u već spomenutoj „panteonskoj“ kategoriji, ovde moj izbor pada na TAJVANSKU KANASTU, po meni najpotcenjeniji film njegove karijere. Gorko-slatka priča o sunovratu jednog šezdesetosmaša, kao i svi Markovićevi filmovi, „radi“ na više nivoa – ako ga posmatrate kao socijalnu kritiku, tu je izuzetan. Ali ako ga posmatrate kao kolekciju vinjeta, tu tek briljira, sa sjajnim minijaturama Mikija Manojlovića i Petra Božovića . I u centru svega, naravno, Boris Komnenić u ulozi života – jednom sam ga sreo u samoposluzi i rekao mu „dobar dan, Saša“. Nasmešio se i produžio dalje, valjda je odmah shvatio o čemu se radi, a ne da sam ga pomešao sa nekim stvarnim Sašom…

I za kraj, evo i jednog novijeg filma, da ne bude da živim isključivo u prošlom vremenu. JESEN SAMURAJA Danila Bećkovića je naslov koji je konačno utažio moju želju za kvalitetnim srpskim filmom koji emulira VHS hitove osamdesetih na kojima sam odrastao. Samo uvodni kadrovi, u kojima Srce od meda „pukne“ preko špice, te naše upoznavanje sa Petrom Strugarom koji izlazi iz autobusa poput pokojnog Rodija Pajpera u Karpenterovom They Live, bili su dovoljni da me ubace u nostalgični trans kakav doživim kad po šezdesethiljaditi put pustim Top Gun ili Bloodsport. I Bećković, i scenarista Dimitrije Vojnov su mi na kraju krajeva generacijski slični, pa im pretpostavljam i nije bilo teško da mi „pogode žicu“ – saundtrek, u kojem Marko Kon u autorskim numerama emulira istovremeno Kerber i Jana Hammera, kao i izbor pesama za film, je posebna priča. Savršen repertoarski film za nekoga mojih godina, ali i za mlađe naraštaje.

Zoran Janković