Razgovarali smo sa Miroslavom Momčilovićem (1969), autorom zapaženih filmova: „Sedam i po“ (2006), „Čekaj me, ja sigurno neću doći“ (2009), „Smrt čoveka na Balkanu“ (2012), „Smrdljiva bajka“ (2015). Takođe, Momčilović je scenarista filma „Kad porastem biću kengur“ (2004, Radivoje Andrić), a po motivima njegove filmske priče „Razvedeni“ napisan je scenario za film „Realna priča“(2019, Gordan Kičić).

Njegovo najnovije ostvarenje „Vikend sa ćaletom“ (2020), „tužna komedija“ o odnosu oca i sina, trenutno je u redovnoj bioskopskoj distribuciji i već neko vreme privlači veliku pažnju publike.

„Vikend sa ćaletom“ prati sredovečnog beogradskog kriminalca Kašiku (Nenad Jezdić), koji nakon što sazna da boluje od raka i da mu se bliži kraj, provodi vikend sa sinom Ognjenom (Vasa Vraneš) kog nije video pet godina. Za ovo kratko vreme Kašika pokušava da sinu prenese sve ono što smatra važnim za život. Koja je Vaša lična motivacija da se bavite ovom tematikom? Kako je tekao proces razvoja ideje?

Ovo je prevashodno film o odnosu oca i sina, što svako od nas ima u svom ličnom iskustvu, tako da nije bilo teško doći na ideju. Naravno, ovo nije baš tipičan otac, ali još od ranije imao sam potrebu da se pozabavim likovima sa one strane zakona. Nisam želeo da ga postavim u za njega prirodan ambijent, već u situaciju u kojoj je prinuđen da se ponaša kao svaki drugi čovek.

Nemam neki mučan i dug put od ideje do scenarija. Postoje periodi kad ne radim ništa, pa iznenada dobijem nalet inspiracije i odmah krenem da radim. Ne ulazim previše u analizu toga šta bih želeo da kažem, već sledim svoj instinkt.

Dugo sam spremao film, sredstva sam dobio tek na trećem konkursu za koji sam aplicirao, tako da sam imao vremena za razvoj scenarija. Za ovaj film je karakteristično što sam po prvi put radio toliko brojne kastinge, a najviše sam se pozabavio kastingom dečaka i imao slatke dileme oko odabira. Brinulo me je kako će dete od 10-11 godina da shvati postavku i situaciju, ali Vasa Vraneš ima izraženu socijalnu inteligenciju i sve je sjajno radio po osećaju.

Kako je tekao rad sa  Nenadom Jezdićem? Budući da je često tumačio slične likove, koliko ste mu dopuštali da „nosi“ priču?

Jezdiću se jako dopao scenario. Slični likovi koje je ranije igrao su dvodimenzionalni i bez duše, a ovde smo radili na tome da liku damo emociju i autentičnost. U srpskom filmu se od početka devedesetih provlači stereotip kriminalca kao istetoviranog lika sa kajlom. Međutim, ko poznaje te ljude, zna da oni ne izgledaju, niti se ponašaju tako.

Zašto ste odlučili da prikažete junaka iz ovakvog miljea i to na veoma empatičan način?

Ne mogu da radim niti da pišem bilo šta ako nemam empatiju i razumevanje za glavnog junaka. Ipak ne gajim empatiju prema kriminalcu, nego prema ocu koji nije video sina. Da je glavni junak na primer taksista, mislim da film ne bi bio mnogo drugačiji.

U nacionalnoj kinematografiji s kraja devedesetih i početka dvehiljaditih otac porodice je slab, mrtav ili odsutan, a dete se nosi sa ovim nedostatkom odlazeći putem delikvencije. Međutim, pored Vašeg filma, u poslednjih godinu dana izašla su još dva zapažena ostvarenja koja se na emotivan način bave surovim prekidom veze između dece i očeva, kao i potrebom za rehabilitacijom tih odnosa („Otac“ Srdana Golubovića i kratkometražni „Poslednja slika o ocu“ Stefana Đorđevića). Da li imate ideju šta je danas navelo autore da na ovaj način pristupe motivu oca?

Devedesetih se raspao jedan sistem vrednosti koji su promovisali očevi. Dok se urušavao svet u kom smo vaspitani, u očima nas koji smo tada bili mladi, otac je postao tragična figura. Naši očevi bili su na ratištima, ponižavali se, prodavali cigarete i benzin na crno. Tada sam bio besan na svog oca, koji me je vaspitavao da budem pošten i dobar đak, a onda se ispostavilo da je to jedna nepotrebna kategorija. U svakodnevnom životu pobeđivali su ljudi koji su prljavi, bezobzirni i spremni na sve. Međutim, posle nekog vremena na sve se gleda malo drugačijom optikom. Možda ovoliko godina kasnije imamo potrebu da rehabilitujemo te naše očeve, razumemo ih i popravimo odnos sa njima.

U filmu imamo motiv generacijskog ponavljanja odsustva oca u životima dece. Kraj je na neki način pesimističan zato što će dečak biti prinuđen da odrasta bez oca koji mu je i dalje potreban. Međutim, odlučujete da film završite rečenicom: „Sve će da bude dobro na kraju, ako nije dobro, onda još nije kraj“. Da li verujete u mogućnost promene nečega što je toliko široko rasprostranjeno?

Ne mislim da je kraj pesimističan, oni su se zbližili, proveli taj vikend zajedno, ipak se desilo neko otopljenje i barikada je srušena. Jasno je da će njegov otac umreti u skoroj budućnosti, ali to je neminovan životni tok. Mislim da mu on u stvari ostavlja ono što je najvažnije, a to je ta rečenica. I da, mislim da na kraju sve bude dobro, štagod to značilo.

Scena u kojoj otac i sin idu da „traže blago“ estetski odudara od čitavog filma. Kolorit fotografije i način snimanja stvaraju bajkovitu i snoliku atmosferu. Možete li da nam kažete nešto više o tome?

Da, to je misisipijevska, tomsojerovska scena koja je ipak u vezi sa bliskom prošlošću jer je zakopavanje novca bila praksa (na primer znamo da je Eskobar na taj način sakrivao novac). Ovo je neka vrsta očevog iskupljenja sinu što nije bio tu za njega. Mada, naravno, novac ne može da bude naknada za roditelja, pogotovo što je na takav način stečen.

Ambijent je sam po sebi autentičan sa svim tim žitnim poljima i suncokretima, a taj kraj je takođe poznat po tome što su u tamošnje kanale za navodnjavanje bacana tela u kriminalnim obračunima. To je definitivno bio najteži deo snimanja i deo filma koji mi je u montaži bilo najteže da skraćujem.

U Vašem autorskom opusu skloni ste društvenoj satiri. U kojoj meri film po Vašem mišljenju može da utiče na pojedinca ili na grupu u smislu nekog osvešćenja? 

Mislim da film ako je dobar (isto kao knjiga ili predstava) može da utiče na pojedinca na nivou njegove katarze i pročišćenja, ali ne mislim da film ima ikakvu edukativnu ulogu. Dovoljno je da film uzburka jednog čoveka, da neko pusti suzu i doživi emociju. Nije zadatak umetnosti da menja svet, ali naravno postoje knjige i filmovi koji su uticali na generacije, na njihovo vaspitanje i odrastanje.

Šta mislite o prediktivnim moćima umetnosti (na primer filma Vlatka Gilića kom je posvećen ovogodišnji Festival autorskog filma)?

Nisam u stanju da bilo šta predvidim. Postoje autori koji osećaju vreme koje nadolazi, ja se jedva borim da uhvatim korak sa današnjicom.

Kako današnja situacije utiče na Vas kao autora i na teme koje Vas interesuju?

Da mi je neko pre dve, tri godine rekao da će se desiti ovo (restrikcije, karantin, izolacija), pomislio bih da ću to vreme iskoristiti da radim, ali to se nije desilo. Imam osećaj da je ovo neki period akumulacije, vrlo radoznalo gledam sve što se dešava oko nas. Pratim vesti, podkaste, primećujem da u svemu tome ima dosta devijantnih osoba, teoretičara zavere i slično. Sve to me na neki način blokira da radim, ali verovatno tako i treba, i možda se nešto izrodi iz svega ovoga, a možda i ne.

Skloni ste eksperimentisanju sa formama, Vaš film „Smrt čoveka na Balkanu“ snimljen je bez sredstava što je iznedrilo razna kreativna rešenja. Sa druge strane, malopre ste spomenuli da ste aplicirali na više fondova i dugo čekali na sredstva za snimanje poslednjeg filma. Koliko je svaki od ova dva pristupa inspirativan, a koliko ograničavajući za Vas?

Ne dopada mi se taj način finansiranja filmova uz pomoć fondova i konkursa. Uvek postoje poželjne teme koje imaju prolaz, a ja ne mogu tako da radim.

Scenario za „Smrt čoveka na Balkanu“ sam namenski pisao kako bih film snimio bez svih tih fondova. Snimili smo ga bez sredstava, nije postojao ugovor, sve je bilo na dobrovoljnoj bazi i ekipa je mogla da se raspadne svakog časa. Rad na ovom filmu je bio veoma zahtevan jer je mnogo teže snimiti jeftin film bez sredstava, nego skup film uz sva obezbeđena sredstva.

Ipak, uvek se nađe kritičan nivo entuzijasta koji su spremi da rade i ponoviću to opet ako se desi da ne dobijem na fondu. Kad postoji ideja, treba pokušati realizovati je sa novcem jer je lakše i lepše, ali nikada ne bih odustao od ideje jer se nekoj komisiji nije dopala, bitno je da se dopada meni.