NASLOV FILMA: Moj jutarnji smeh

SCENARIO I REŽIJA: Marko Đorđević

ULOGE: Filip Đurić, Jasna Đuričić, Ivana Vuković, Nebojša Glogovac

TRAJANJE: 94’

GODINA: 2019.

 

Moj jutarnji smeh premijerno je prikazan na Festivalu autorskog filma, 26. novembra u prepunoj sali Kombank dvorane. U pitanju je debitantski dugometražni igrani film reditelja Marka Đorđevića, koji je ujedno i autor scenarija. Na pomenutom FAF-u osvojio je Gran-Prix nagradu „Aleksandar Saša Petrović” za najbolji film u glavnom takmičarskom programu.

Priča prati Dejana, momka u kasnim dvadesetim godinama, koji živi na jugu Srbije i radi kao profesor na zameni u osnovnoj školi. Dejan je nesnađen, seksualno neaktivan, previše sačuvan od strane majke (otac živi u kući pored, a tokom radnje filma umire) i stoga deluje infantilnije od svojih godina. Sa koleginicom sa posla ulazi u intimnije odnose, te film prati proces izrastanja iz nesnađenog dečaka u muškarca.

To je, ukratko, radnja filma. Kada bi se samo tako gledalo, ovaj film ni po čemu ne bi bio poseban. Štaviše, moglo bi mu se zameriti na malo slojeva priče, na jednolikoj liniji radnje, na sinopsisu koji više deluje kao predložak za kratkometražni igrani film, a ne celovečernje ostvarenje. Međutim, u ovoj kritici baviću se razlozima zbog čega je ovaj film toliko poseban i zbog čega je toliko dobar i na kraju, zbog čega je toliko potreban domaćoj kinematografiji.

Prvo, u pitanju je film koji je svoju niskobudžetnost uspeo da uveže sa mestima na kojima je film snimljen i iskoristi njen potencijal. U poslednje vreme često imamo priliku da vidimo domaće filmove u kojima se estetika gradi kao u skandinavskim filmovima. Sve je čisto, sve je uredno, sve je, za naše standarde, bogato. To nekad funkcioniše, nekad je samo promašena ideja. U filmu Moj jutarnji smeh reditelj Marko Đorđević gradio je estetiku kroz naturalistički pristup, tako što je scenografski verodostojno prikazao kuće kako zaista izgledaju, nameštaj oronuo, mnoštva ćebadi, svetlo je podesio tako da izgleda kao da ga uopšte i nije bilo. Ali, za razliku od drugih pokušaja prikazivanja tuge juga Srbije, u kojima dominira podsmešljiv ton, prikazivanjem seljaka kao nemuštih i dobrih, ali većinski, priglupih duša, autori su, u filmu Moj jutarnji smeh, prikazali tugu sa mnogo ljubavi. Dakle, film je uspeo da svoju niskobudžetnost pretvori u estetiku. To je prva pobeda ovog ostvarenja.

Druga je spoj humora i tuge. Retkost je imati film, u kojem je humor toliko sveprisutan, a toliko suptilan i nenaglašen. Nije nadograđeni deo, kao u većini slučajeva u našoj novijoj kinematografiji, već je integralni deo priče. Humor se ogleda u istoj osi radnje, kao i tuga. Stvara se utisak da su, kao u muzičkoj pesmi, sve vreme prisutna dva glasa koja, istovremeno, govore isti tekst. Jedan glas pripada tugi, drugi glas pripada smehu. Ukoliko bismo se osvrnuli na toliko često pominjani rumunski novi talas, videli bismo da je, na primer, u vodećem filmu talasa Smrt gospodina Lazareskua korišćen isti princip.

Treće, iako se profesori filmske režije ježe kada neki student izrežira studentski film tako da on deluje pozorišno, u ovom slučaju, reditelj Marko Đorđević je to opet iskoristio u svoju korist. Često statična kamera, sa premalim brojem scena po merilima filmskih škola, od kojih svaka traje po više minuta, uglovi snimanja tako da se neretko ne vide ljudi, već se radnja događa tamo negde, iza kadra… kad bi se gledalo po ovim parametrima, jasno je da bi se očekivao fijasko. Ali, opet, u ovom konkretnom slučaju, statična kamera je, apsurdno, stvarala napetost. Najbolji primer za to je scena sa vratima, na kojima se kamera zadržava minimum tri minuta, a da se ništa više ne dešava, sve što se događa je iščekivanje protagoniste Dejana da se kroz njih vrati. Uz napetost, ovakva rediteljska postavka i odluka, stvara živost. Kroz statičan kadar, ljudi dolaze, prolaze, kao da kamera ni ne postoji, što rezultuje time da izgleda kao da se celokupna radnja odvija nama pred očima, a uzevši u obzir voajerizam, toliko blizak ljudskoj prirodi, takva odluka postaje uspešno oruđe za prikazivanje intimne priče.

Četvrto, glumci su izvanredni. Filip Đurić u ulozi Dejana pokazao je da može da igra, apsolutno sve. Na televiziji trenutno imamo priliku da ga gledamo u ulozi Strahinje, u seriji Grupa. Da nije napisano na odjavnoj špici da je to isti glumac, moguće je da ga ne bismo prepoznali. Kada se pojavi u kadru, postaje nebitno šta govori, već sam njegov pogled govori sve. Ivana Vuković, kao njegova partnerka i koleginica Kaća, izuzetno balansira između humorističkih i dramskih delova, dok Jasna Đuričić, u ulozi majke, suptilnim sredstvima, pokazuje svu brigu i nezadovoljstvo sopstvenim životom. Treba napomenuti i da je ovo poslednja uloga Nebojše Glogovca, u beskrajno duhovitoj ulozi gatare.

Peto, reakcija publike. Ne pamtim kad sam prisustvovao lepšoj projekciji. Tokom filma publika je navijala (starija gospođa pored mene je uzvikivala, baš na pomenutu scenu vrata, „ajde Deki!), smejala se, plakala. U publici se osećalo zajedništvo, a film se, nakon premijere, prepričavao danima i sve što se izreklo o filmu nakon same projekcije bilo je prepuno hvalospeva.

Uzbuđenje zbog pojave ovakvog filma u našoj kinematografiji, ostavlja me bez mogućnosti da ga predstavim tipičnim jezikom kritike. Ovo je više pohvala, nego što je stručna kritika. Ali za Moj jutarnji smeh jedino se pohvala može i napisati.

Hvala vam.