Na žalost po muški rod, feministkinje su potpuno u pravu. Problemi sadašnjeg društva su zaostavština patrijarhalnog kapitalističkog poretka. S obizirom da su muškarci bili glavni pogon tog sistema, smatram da je jedan od neophodnih koraka ka promeni društva na bolje, redifinisanje muškog identiteta. Taj male gaze u našim filmovima više služi kao zamka za mušku publiku i na taj način on postiže tu feminističku funkciju. Ideja mi je da na početku filma pokušam da uzbudim gledaoca da bih kasnije taj erotski doživaljaj povezao sa osećajem nelagodnosti i ogoljenosti koji se kasnije razvije. U određenom smislu pokušavam da kaznim muškarca što je gejzovao.

Siniša Cvetić, student Filmske i TV režije na Fakultetu dramskih umetnosti i David Jakovljević, student završne godine Dramaturgije na istom fakultetu, jedni su od onih studenata koji se mogu nazvati „rediteljem“ i „scenaristom“ pre diplomiranja. Njihovi zajednički filmovi „Kompromis“ i „Dinosaur“ stvarani su kao studentski, za potrebe ispita, a prerasli su u dela koja su viđena na nekolikim regionalnim festivalima. Koliko je bilo teško probiti se do tih festivala i sličnih javnih prostora? Koje su to teme i ideje koje ih opsedaju, a kojoj estetici pribegavaju? I da li su njihovi filmovi feministički iako se služe male gaze-om? O ovim i još po nekim temama razgovaramo sa njima.

Vas dvojica ste nova lica na filmskoj sceni Srbije. Kako biste ukratko predstavili vas i vaše filmove? Kakav je vaš pristup filmu i koje su filmske asocijacije na vaša dosadašnja dela? 

Siniša: Mislim da naše filmove odlikuje potreba za boljim razumevanjem muškog seksualnog bića i jedan pokušaj iskrene i precizne artikulacije specifično muških potreba, frustracija i strahova. Inspirišu nas razni filmovi i reditelji, ali volim da mislim da su naši filmovi u kategoriji „ovako nešto još niste videli“.

David i ja pričamo o stvarima koje su nam interesantne, onda nam padne na pamet neki uzbudljiv zaplet, onda vidimo da li te interesantne stvari o kojima smo pričali možemo da prepričamo kroz taj zaplet, onda shvatimo koliko para imamo, pa se onda deprimiramo, ali zbog toga donesemo odluku u koju smo uračunali sve prethodno navedeno.

David: Mislim da je jedna od najvažnijih odlika našeg pristupa filmu ta što ideje dolaze iznutra, iz nas dvojice. Naravno, oči su nam svakog trenutka širom otvorene i obojici je bitno šta se dešava u društvu, oko nas, i na ta dešavanja imamo učestale i intenzivne emotivne reakcije, oko kojih posle, kada ih artikulišemo, gradimo filmske priče.

„Kompromis“ i „Dinosaur“ su prva dva filma u trilogiji. Šta ih to spaja – tematski, idejno, estetski?

David: Tematski – problematizacija muškosti. Pa zbog toga, među sobom, i zovemo tako tu trilogiju – trilogija o muškosti. Idejno, da je pojmu muškosti pod hitno potrebna revizija. A estetika je izražajno sredstvo, a ne cilj sam po sebi. I zato mislim da su opštiji planovi i dugi kadrovi česta pojava u našim filmovima, radi što objektivnijeg praćenja likova i radnje.

Siniša: To je uslovno rečeno trilogija, ali ta dva filma sa filmom koji planiramo da snimimo sledeće godine trebalo bi da uokvire naše misli o prirodi heteroseksualnog muškog identiteta. Stilski te filmove odlikuje minimalistička forma, često ograničena na mali broj prostora i likova. Kao i minimalizam u kadriranju, koloru, muzici, itd. Taj postupak je manjim delom prozivod nemanja novca, a većim delom nameran. Imam utisak da je režija kao anatomija. Moj zadatak je da dekonstruišem određeno osećanje, misao ili stanje i tako ogoljeno omogućim gledaocu da ga doživi i protumači. Ideja ove nedovršene trilogije je da provocira muškarce u publici tako da se i oni za promenu osete nelagodno i ogoljeno.

Oba filma govore o heteroseksualnoj muškoj seksualnosti. Dakle, u njima ima i žena. Kakva je njihova uloga i kako su one predstavljene? Drugim rečima, da li je vaš male gaze ujedno i feministički, koliko god to paradoksalno zvučalo?

Siniša: Na žalost po muški rod, feministkinje su potpuno u pravu. Problemi sadašnjeg društva su zaostavština patrijarhalnog kapitalističkog poretka. S obizirom da su muškarci bili glavni pogon tog sistema smatram da je jedan od neophodnih koraka ka promeni drustva na bolje, redefinisanje muškog identiteta. Naši filmovi su filmovi o muškarcima, pravljeni za muškarce, te su u tom smislu žene postavljene iz muške perspektive. Ali taj male gaze u našim filmovima više služi kao zamka za mušku publiku i na taj način on postiže tu feminističku funkciju. Ideja mi je da na početku filma pokušam da uzbudim gledaoca da bih kasnije taj erotski doživaljaj povezao sa osećajem nelagodnosti i ogoljenosti koji se kasnije razvije. U određenom smislu pokušavam da kaznim muškarca što je gejzovao.

David: Mnogi etablirani muški autori danas pokušavaju da ispričaju feministički angažovane priče iz female gaze perspektive. Fon Trir mi prvi pada na pamet. Ali retko ko preuzima rizik tog angažmana, ostajući pri male gaze-u. Najveći razlog za to je strah od verodostojnog prikazivanja inherentne izopačenosti male gaze-a, za šta je neophodno smatrati se krivcem bez alibija i biti bespoštedan u samokritičnosti. U  „Kompromisu” je tretman svih likova bio takav da ostanu na nivou dramske funkcije, pa je taj film utoliko stilizovaniji  od „Dinosaura”, u kome su likovi podrobnije obrađeni i koji je bliži realizmu.

Vaši filmovi su nastajali kao studentski, a onda su dobili i svoje festivalske okvire. Kakve mogućnosti imaju studenti i mladi filmski stvaraoci danas da se iskažu i budu primećeni u javnosti? Koliko je to ozbiljan zadatak i šta on zahteva?

David: Festivalske okvire su dobili zato što ih je Siniša samoinicijativno slao na te iste festivale, od kojih nas je većina, zapravo, odbila. Iz tog razloga, ako govorimo o probijanju na vlastiti trud, bez pomoći sa strane, mogućnosti su uvek manje od mogućnosti samih studenata. Ne postoji prečica, sve mora peške, bosi preko trnja do… Još trnja. Ovo nije topla voda, ali vredi ponoviti da film nije samo umetnost, nego i industrija. Veoma često se u javnosti previdi to koliko je teško i komplikovano snimiti film, iz aspekta organizacije, logistike, finansija… Kreativni proces je, po svom obimu, možda i najmanji od svih procesa u okviru pravljenja jednog filma. Kada smo počeli našu saradnju, on mi je bio jedini bitan. Suočen sa zahtevima realnosti, morao sam da se osvestim i oko manje zabavnih stvari koje idu u paketu.

Siniša: Mislim da su festivali na kojima postoji kategorija kratkog filma jedini prostor gde studentski filmovi mogu da budu zapaženi i gde mi kao autori tih filmova imamo priliku da se upoznamo sa drugim autorima. Na taj način stvaramo prijateljstva, ali takođe dobijamo neku potvrdu da ono što radimo vredi da bude prikazano. Mislim da je jako teško doći do festivala jer i tu postoje određeni trendovi. Ovo remeti mlade reditelje koji se nisu odmah pronašli u tom mejnstrimu studentskog festivalskog filma. Iako su naši filmovi imali određeni festivalski život, smatram da je on dosta skroman, i u neku ruku osećam da je jedan od razloga upravo neuklapanje u taj mejnstrim.

Kakav je odnos između scenariste i reditelja u vašem kreativnom procesu? Držite li se onog starog da je reditelj „bog i batina“ ili se rukovodite nekim drugim principom?

David: (smeh) Prijateljski. Mislim da smo imali sreće jedan s drugim, što smo se našli, prepoznali i počeli da radimo zajedno. Na nama ostaje da budemo odgovorni, da se trudimo, međusobno vučemo i guramo.

Siniša: David i ja smo do sad radili na četiri scenarija za kratke filmove i na dva za dugometražne. Mislim da je rad sa scenaristom proces kroz koji reditelj prolazi kao i kad radi sa snimateljem ili sa glumcem. To je jedna od faza proizvodnje filma. Mada postoji razlika u odnosu reditelja i scenariste i reditelja i ostalih članova ekipe. Reditelj i scenarista, ako često rade zajedno, moraju da imaju duboko uzajamno poverenje. U određenom smislu rad na scenariju je u isto vreme i rad na prijateljstvu. Rad na scenariju je jedna od najkreativnijih i najslobodnijih faza filmskog stvaranja i tu mora postojati uzajamno prihvatanje, razumevanje i u nekom smislu divljenje.

Koji je vaš sledeći projekat? Recite nam nešto o njemu.

Siniša: Pokušaćemo da napravimo dugometražni igrani film koji će da se bavi sve prisutnijim subkulturama incel-a i pick up artist-a. Nadamo se da će taj filma, u široj javnosti, pokrenuti priču o muškom identitetu i njegovoj krizi u 21. veku.

David: Trenutno pišem dramu na tu temu. Ona će poslužiti kao platforma za dalji rad na scenariju. To nismo radili pre i ja sam uzbuđen u vezi te tranzicije iz komada u scenario, koji nije autonomna forma, pa je samim tim rigidnija i opterećenija pravilima po kojima se dešava dalja tranzicija u film. A u finišu trilogije nema okolišanja, pravo na kastraciju.

Do tada, gde možemo pogledati vaše dosadašnje filmove?

Siniša: Dinosaura imate priliku da pogledate na Internacionalnom filmskom festivalu u Leskovcu koji će se održati u drugoj polovini septembra u Leskovcu, a za ostale filmove možete mene da kontaktirate i ja ću vam rado proslediti link.

David: Pa trebalo bi da na jesen bude projekcija filma „Izvršenje”, ne znam tačno kada i gde, ali to je film koji se ne bavi muškošću na taj način, nego problematizuje prisilna izbacivanja ljudi iz domova. To je realna i aktuelna društvena pojava, koja ne dobija medijsku pažnju koju zaslužuje, a i kada je dobije, činjenice bivaju izokrenute u korist izvršitelja; dok u umetnosti ona, barem na našim prostorima, nije bila obrađivana do sada.