NASLOV FILMA: Horizonti

SCENARIO I REŽIJA: Svetislav Dragomirović

ULOGE: Slobodan Beštić, Gojko Baletić, Jovana Gavrilović

TRAJANJE: 97'

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2017.

 

U godinama za nama, domaću kinematografiju krase mahom debitantski filmovi sirove početničke snage. Mladi autori donose drugačiji impuls i sveže tumačenje dobro poznate rezignacije i permanentnog nezadovoljstva životom. Reditelj Svetislav Dragomirović debitovao je dugometražnim igranim filmom „Horizonti“ za koji potpisuje i scenario. Film je nastao u produkciji Cinnamon Films-a, Gray Tree Film-a i Akademije umetnosti u Beogradu, a uz podršku Filmskog centra Srbije u kategoriji završnih studentskih filmova. Domaća publika imala je priliku da premijerno pogleda ovo ostvarenje na FEST-u 2018. godine, a svetska premijera održana je na 39. Internacionalnom festivalu u Kairu (CIFF).

Partnerska prevara, izdaja prijatelja, pokušaj abortusa, dva ubistva i preuzimanje odgovornosti smešteno je u pastoralnu atmosferu pasivnih krajeve južnog Banata. Horizont kao prividna granica neba i zemljine površine. Glib koji otežava koračanje, ali ispod njega je oslonac, tvrda zemlja. Dragomirović smešta svoju priču o sunovratu svega dobrog, iščezavanju ljudskosti i nedostatku poverenja kao temelja ljubavi u široke planove ničega kroz koje grcaju maleni ljudi skamenjenih lica bez ijedne grimase.

Dragomirović u „Horizontima” pripoveda o ljudskoj duši satkanoj od greha, predodređenoj za stradanje i život ispunjen patnjom. Narativ je, sam po sebi, jednostavan. Mlada žena otkriva svom starijem partneru da dete koje nosi nije njegovo. Nakon neuspešnog pokušaja prekida trudnoće kod lokalnog veterinara, partner presuđuje svojoj nevernoj ženi uputivši se potom da se razračuna i sa njenim ljubavnikom − svojim kumom. Ipak, na kraju, dželat postaje žrtva kada ga iz lovačke puške ubije dečak. I, ko je kriv? Da li je žrtva dečak čije su ruke postale krvave zbog ljubavnika (njegovog oca)? Ili je, iako ne počinilac, ljubavnik jedini pravi krivac, budući da su njegova dela dovela do sunovrata? Ili su krivci svojom smrću platili grehe? „Horizonti” otvaraju niz pitanja na koja autor odlučuje da ne dâ odgovor svesno stvarajući konfuziju u percepciji gledaoca.

„Horizonti“ predstavljaju po pitanju formata, drugačiji, inovativniji i zanimljivo zamišljen film, ali ne i dosledno sproveden iskorak iz strukturalističkog scenarija. Dragomirovićeva zamisao je da se u scenariju poigrava sa vremenskim planovima (sadašnji trenutak i prošlost pripovedana unazad) i različitim perspektivama aktera priče koje se prepliću. Naime, priča počinje da se razmotava hronološki inverzivno, što je za filmove koji zadiru u polje krivice dobro rešenje, jer publika gleda nizanje pogrešnih odluka nakon što se suoči sa posledicom. Dragomirović ne pravi strukturalne greške ni unutar obrnutog narativnog toka, niti u smislu menjanja perspektive tj. pripovedača, ali samo ako ih posmatramo zasebno. Na primer, rašomonijada bi bila uzbudljiva i da nije data kroz obrnuti narativni tok, mada može se reći da i ovako postavljena u kombinaciji sa različitim vremenskim tokovima ne zbunjuje,  ali zasmeta potenciranje atipičnosti. U završnici filma, Dragomirović ponovo otvara još jednu novu vremensku ravan, koja prati događaje nekoliko godina nakon ubistava (za šta se ispostavlja da je sadašnji trenutak, a sve prethodno gledano reminiscencija) pa se i tada ponovo, kroz montažnu sekvencu, vraća u detinjstvo aktera. Jasna je namera reditelja da se pridržava uzusa antistrukturalističkog pristupa inkorporirajući princip izlomljenog vremena, ali odluka da se tome pridoda česta promena tačke gledišta naškodila je sveukupnom kvalitetu ovog filma punog potencijala. „Horizonti“ tako nose nedoslednost realnosti sa otvorenim krajem.

Ipak, Svetislav Dragomirović, ovim filmom je skrenuo pažnju na sebe zrelim i autentičnim rediteljskim rukopisom. Poetska atmosfera filma i stilizacija za kojima poseže, poput maski i koledara, ukorenjenih duboko u tradiciji, veliki su kvalitet ovog hrabrog debija. Posebno mesto u filmu posvećeno je Bogu, ali kroz deklamatorske dijaloge, kao i magijskim ritualima, derivatu paganskih vremena koji opstaju na ovim prostorima kroz obeležavanje verskih praznika. Svedok ubistva je prerušen u koledara (kostim: Ivana Nestorović). Koledari su mladići odeveni ovčijim kožama, sa maskama u obličjima životinja, koji oko Božićnih praznika idu od kuće do kuće pevajući koledarske pesme prizivajući u domove napredak kuće i zdravlje ukućana. I baš takav koledar umesto berićeta svedoči kraju. I onda kada padnu maske otkrije se tamna strana ljudske duše i glib iz kog se ne može.

Glumački aspekt filma „Horizonti“ je veoma zanimljiv budući da je autor glavne uloge dodelio dobro poznatim licima pozorišne scene. Slobodan Beštić i mlada glumica, sa već zapaženom biografijom, Jovana Gavrilović nisu debitanti, mada im filmsko platno nije matična kuća. Dragomirović je kao i svoj rediteljski, tako i glumački izraz vodio ka svedenom. Glumci su sa dosta tišine, koja nastupa kada je sve izrečeno, uspeli da ispune film emocionalnim nabojem tako da sve bude jasno i razumljivo. Delovi dijaloga su povremeno prestilizovani za ovakvu vrstu priče, te nije krivica glumaca što je izricanje tih misli više u domenu proze koja nije svaki put pronašla „svoje mesto“ u blatnjavim pejzažima.

Ono što se najviše ističe u filmu jeste svedena fotografija hladnih boja. Niz magijskih i grotesknih slika je zasluga brilijantnog direktora fotografije Strahinje Pavlovića koji je ovaj film učinio posebnim. Dragomirovićev, apokaliptični pogled na svet, neonoarovske teme i otuđenost su najtačnije, najčistije i najbolje prikazane kroz Pavlovićevu kameru. Takođe, montažer Nemanja Milojević prati viziju autora tako da atipični način naracije za koji se Dragomirović opredelio bude publici jasan i prijemčiv u veoma zanimljivoj kombinaciji sa zvučnom kulisom filma koja dobro dočarava „ukletu“ atmosferu filma.

Potresni, pesimistični film koji odiše folklorom pustog Banata (i napuštene Srbije) na sveden način priča o litici na kojoj se ovo društvo našlo. To je slika nas, posrnulih i pomahnitalih bez mogućnosti da shvatimo da je horizont samo privid prema kome ne vredi ići i težiti mu, jer se nebo i zemlja nikada neće dotaći.