NASLOV FILMA: Strano telo

SCENARIO: Dušan Zorić, Boris Grgurović

REŽIJA: Dušan Zorić

ULOGE: Marko Grabež, Dubravka Kovjanić, 
Miodrag Dragičević, Mihajlo Jovanović, 
Sara Simović

TRAJANJE: 21’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2018.

 

Dušan Zorić je nagrađivani mladi filmski reditelj iz Beograda, čiji su kratkometražni filmovi prikazivani na renomiranim filmskim festivalima. „Strano telo“ je svoju premijeru imalo u selekciji Horizonti na Venecijanskom filmskom festivalu (Mostra Internazionale d’Arte Cinematografica) 2018. godine. Zorić podjednako suvereno vlada i igranom i dokumentarnom formom, što dokazuje i njegov kratkometražni dokumentarni film „Ljubav“ (2017) koji je premijeru imao na prestižnom Visions du Réel filmskom festivalu u Švajcarskoj. Trenutno je u procesu snimanja svog prvog dugometražnog filma, u ko-režiji sa Matijom Gluščevićem.

„Strano telo“ otvara pseudo-dokumentarni snimak ispovesti devojčice koju Dubravka Kovjanić tumači kao odraslu osobu, o silovanju od strane srpskih vojnika u Bosni. Reditelj zatim svedeno i precizno razvija kratak narativ koji problematizuje nasleđe ratova devedesetih kroz pitanje muškog identiteta. U jednostavnim scenama na plivačkom treningu sa dvojicom prijatelja, mi saznajemo ključne stvari o okruženju našeg glavnog junaka. Ono je kompetitivno nastrojeno i glavni junak se u njega ne uklapa: on je povučen, delimično flegmatičan i inertan. Reditelj nam ne govori previše o njegovom životu, ali je svaki postupak vrlo jasan i nosi sa sobom tačno onoliko koliko je potrebno za razlaganje hipoteze o nasilniku koji se rađa u njemu iz susreta sa žrtvom. U potrazi za takvom vrstom potvrde, pod nagovorom drugih muškaraca on završava u stanu starije žene koja ga povede sa sobom iz bara. Pre napuštanja bara, na red dolazi još jedna forma u ovom filmu: dokumentarna. U pitanju je snimak iz detinjstva glavnog junaka koga tumači Marko Grabež, u kojem on kao dete jede rođendansku tortu. VHS tajmer pokazuje istu godinu za oba snimka te dobijamo predstavu o tome koliko se razlikuje prošlost glavnog junaka od prošlosti žene koju susreće. Na ovaj način reditelj korisiti vešto različite forme da bi razvio svoj narativ i izvan okvira koje zadaje kratki film. U ovom slučaju, reč je dakle o tri različite forme snimljenog materijala u okviru filma: pseudo-dokumentarni, dokumentarni i igrani. Na taj način dolazimo do formalno složene strukture koju Zorić vešto i mudro sprovodi, slobodno se krećući među ovim formama. Centralna tačka filma smeštena je u dugačkoj sceni koja čini trećinu filma. Seksualni odnos između njih dvoje prerasta u patološki čin nasilja koji pruža zadovoljstvo obema stranama. Ovde reditelj pokazuje preciznost u svom izrazu, vodeći nas kroz psiho-emotivnu ličnu kartu likova putem seksualnog čina. Zorićev rediteljski pristup je surov, montažno i u kadriranju, ali autor ne gubi kontrolu nad svojim stilom. Ova scena je preko potreban čeoni sudar sa temama koje društvo izbegava. Oba karaktera su žrtve društva koje u sastavnom delu svog identiteta sadrži nasilje i normalizaciju patoloških oblika ponašanja. Antiklimatičan rastanak njih dvoje vrlo jednostavno objašnjava i ovu pojavu, u kojoj je simbioza sa traumama i toksičnim oblicima ponašanja opšte prihvaćena. U završnici filma, u kojoj vidimo muškarce u spido kupaćim gaćama zajedno sa našim glavnim junakom, uz kadar koji prelazi preko njihovog međunožja, tokom prozivke na treningu, dobijamo sliku o tome šta znači afirmacija muškosti u ovakvom društvu.

Film „Strano telo“  je važan otisak o jednom problematičnom delu socijalnog identiteta ove zemlje, koji reditelj sprovodi svojim sad već prepoznatljivim britkim a svedenim rukopisom.  Ovo ostvarenje govori o toksičnom mačizmu i nasilju koje je utkano u proces muške identifikacije sa ovom zemljom, a istovremeno je i dokaz sazrevanja. Reditelj smelo problematizuje dve stvari: muški identitet i nasleđe ratova devedesetih. Ovaj film nosi sa sobom melanholični ritam Zajdlovih ostvarenja, koji deluje hipnotički, neumoljivo uvlačeći gledaoca u rediteljev svet. Zorić govori o mraku kroz izraz oslobođen mraka, ali ne i surovosti. „Strano telo“ u sebi i nosi tragove uticaja i Hanekea i Bertolučija, iako reditelj pre svega utiskuje u svoje delo deo naše stvarnosti. Autor se ovde bavi oblicima devijantnog emotivnog ponašanja koje nosi deo odgovornosti za širu sliku naše trenutne stvarnosti. Njegov odnos prema junacima koji nose duboki emotivni bol na prvi pogled je hladan − on ih bez ustezanja, bukvalno i preneseno svlači. Međutim ovo je rediteljski potez koji nije voajerski već dijaloški, jer preispituje gledaoca i izaziva ga na susret sa temama koje naše društvo konzistentno i uporno izbegava. Sve bivše jugoslovenske republike dele nasleđe trauma o kojima se ne razgovara, koje se negiraju i time narastaju, i koje se na različite načine prelamaju kroz sadašnjost. Izbegavanje odgovornosti je u velikom delu izvor toksičnog modela mačizma ali i patološke simbioze sa traumom.

„Strano telo“ ima značenjski i formalno vrlo duboku i složenu strukturu, koja uspešno dokazuje rediteljevu hipotezu o vezi između ideje muškosti, nasilja i njegovih posledica, možda i sa previše sredstava, šireći je na delimično preveliki okvir za formu u kojoj je izražen. U tom smislu, čini se da je možda uplitanje u nasleđe rata u Bosni i kompleksnost odnosa koji su iz njega proizašli u izvesnoj meri veliki zalogaj koji ostaje samo zagreban, a zbog svojih dimenzija zaslužuje dublji tretman. U samoj srži ovog filma jeste čovek koji u potrazi za sazrevanjem otkriva nasilnika u sebi i žrtvi koja se srodila sa svojom ulogom.

U svom radu sa glumcima, reditelj čuva sveden izraz, koji u tome ne manjka u svom intenzitetu i jasnoći. Zorić uglavnom rešava svoje scene u dugačkim pažljivo komponovanim kadrovima u saradnji sa direktorkom fotografije Milicom Drinić, retko se odlučujući za više analitički pristup u montaži, tako dobijajući jasan, smeo i odlučan rediteljski izraz. Jedinu formalnu slabost u ovom filmu osetimo u odnosu pseudo-dokumentarne scene sa ostatkom filma, naročito sa dokumentarnim materijalom. Čini se da insistiranje na VHS kvalitetu pseudo-dokumentarnog snimka nije bilo neophodno, ali svakako doprinosi jasnoći narativa. Ovaj film je od izuzetne važnosti za domaću kinematografiju, istovremeno rekontektsualizujući ključne društvene teme i osvežavajući je novim autorskim viđenjem naše stvarnosti.