Nakon udela  u programu Srpski film (Srbija i prijatelji) ovogodišnjeg FEST-a i učešća na prestižnom festivalu SXSW (South by Southwest) u SAD, uskoro će  na repertoare i bioskopa Srbije stići hrvatsko-srpska koprodukcija „Aleksi“, što je bio direktan povod za ovaj naš razgovor sa autorkom ovog filma, Barbarom Vekarić.

  • Ko je i šta je, sa tačke njene ključne kreatorke, Aleksi / Aleksi?

Aleksi je mješavina komedije i drame, priča o generaciji mladih i kreativnih ljudi u fazi čekanja, ispljunutih iz fakulteta na tržište koje ih ne treba, iz perspektive djevojke koja odbija bilo kakav kompromis. Tjera po svom, korak naprijed, pa tri nazad.

Barbara Vekarić
  • Da li se prokrastinacija na kraju puta pokazala kao dovoljno filmičan motiv?

Po mom mišljenju je filmična, no sve ovisi što koga zanima i koliko se može uživjeti u te njene dileme. Iako je film pozitivan, nije happy ending (za nju, za majku i ćaleta jest). Kraj puta obilježen je šamarom surove stvarnosti, jer na kraju Aleksi kao i većina drugih, mora pristati na neke kompromise. Ne može više da se koprca.

  • Koje smernice ste davali Tihani Lazović za kreiranje naslovnog lika i šta je ono najvažnije što je Aleksi dobila od Tihane Lazović?

Ona je otpočetka „skontala“ Aleksi, to je lik koji joj je blizak, brzo ju je „ubrala“. Na probama smo najviše razrađivali dinamiku unutar scene, na setu smo tražili realnu izvedbu i razne momente za lik i detalje koje ga čine specificnim. Unijela je spontanost u lik Aleksi, ućinila ju je živom i savršeno nesavršenom.

Prizor iz filma Aleksi.
  • Kako je film prošao u Hrvatskoj? Kakve su bile reakcije kritičara a kakve bioskopske publike?

Što se tiče obje grupe, ovisi o profilu gledatelja. Curama i mladim ženama film se uglavnom jako dopao, svidjela im se priča, poistovjetile su se sa situacijama i bilo im je drago da je jedan domaći film posvećen lutanjima mlade djevojke. Mladi momci su se isto uglavnom pozitivno reagirali, smijali se njoj i nekad s njom. Mlađa generacija je, ironično, u trenutku. Starijoj generaciji žena zapeo je za oko Toni, tj. Sebastijan Kavaca, a lik Aleksi im je uglavno išao na živce, nije im se svidjelo što se petlja s puno tipova niti što živi na grbači roditelja bez incijative da im pomogne u vinariji. Stariji muškarci su ponekad komentirali kako film lijepo izgleda, ali ih uglavnom nije zanimala ova tematika.

  • Kako Vam se sada, sa iskustvom, rada na Aleksi čini pojam i okvir koprodukcija?

Super! Mislim da su koprodukcije odličan model financiranja filma prvenstveno jer potiču autore da prošire krug ljudi s kojima rade, uključe strane glumce i kreativnu ekipu. Svaka sredina ima neku filmsku tradiciju, neka znanja koja druga sredina nema, i internacionalna suradnja u pravilu podiže kvalitetu projekta. Takodjer, što je više zemalja produkcije, to je više teritorija na kojem će taj producent ili koproducent promovirati film. Što je više filmskih centara koji daju pečat tom projektu, to je više ljudi koji će ga gurati dalje jer on postaje „njihov“, jer pravdaju svoj posao time, a to je dobro za kasniju distribuciju filma.

Prizor iz filma Aleksi.
  • A kako je koprodukcija izgledala u ovom konkretnom slučaju? Koliko ste zadovoljni saradnicima i produkcijiskim partnerima?

Koproducenti Snežana Penev i Gordan Kičić su jako ugodni za raditi, iskustvo je pozitivno. Imali smo glumce, Nedu Arnerić i Aljošu Vučkovića, kojima ne trebam ja da ih hvalim. Neda Arnerić je divna osoba i velikodušna glumica, uljepšala je meni i svoj ekipi dan svojom karizmaticnom pojavom i samozatajnim smješkom. Aljoša Vučković se odlično uklopio u mediteransko okruženje, zabavljao je lokalce, ekipu, recitirao poeziju na terasi nama i gostima hotela Bellevue u Orebiću.  S nama je bila i sjajna ekipa iz rasvjete predvodjena Pečenkovićem, kao i zvuka Zoran Maksimović, Ognjen Obradović i kasnije u studiju Ognjen Popić i Saša Rančić. Vrhunski profesionalci, još bolji ljudi. Eto.  moram reći da mi je postprodukcija zvuka s njima bila najveseliji dio cijelog projekta, ne samo da su odlično odradili posao, nego sam se ismijala k’o nikad.

I šećer na kraju je montažer Dragan Von Petrović, koji je zbilja izlio dušu i srce u film. To je čovjek izrazitog smisla za humor koji voli i poznaje film, koji će do 4 ujutro raspravljati o nekoj sceni, jer mu je zbilja stalo. Eto, ja sam jako zadovoljna ekipom iz Srbije. Znaju što rade i imaju duha.

Barbara Vekarić
  • Šta dalje? Šta će se zbivati sa ovim filmom i šta je ono što Vi filmsko spremate nakon Aleksi?

Film je 9.3. ove godine imati američku premijeru na South by Southwest festivalu Ostinu, čemu se jako radujem.  Novi film je u pripremi, kažu da je drugi najteži, držite mi palčeve!

Zoran Janković