NASLOV FILMA: Južni vetar 2 – Ubrzanje

SCENARIO: Petar Mihajlović, Miloš Avramović

REŽIJA: Miloš Avramović

ULOGE: Miloš Biković, Miodrag Radonjić, 
Zachary Baharov, Aleksandar Berček, 
Jovana Stojiljković

TRAJANJE: 127’

DRŽAVA: Srbija, Hrvatska, Bugarska

Godina: 2021.

 

Nakon što je pre tri godine film „Južni vetar“ (2018) domaćoj kinematografiji doneo punokrvni akcioni triler, vizuelno i produkciono raskošan, koji parira svetskim ostvarenjima žanra kom pripada, „Južni vetar 2 – Ubrzanje“ reditelja Miloša Avramovića, nastavlja priču od onog mesta gde je radnja dovedena u narativno usložnjenoj seriji emitovanoj na RTS-u prošle godine.

Premijerno je prikazan u okviru takmičarskog „Međunarodnog programa“ selekcije 68. Pula Film Festivala, a nastanak ovog filma su podržali Filmski centar Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu i Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Film je sa Pulskog festivala poneo specijalno priznanje Hrvatskog audiovizuelnog centra koje je uručeno producentkinji Tatjani Žeželj Gojković.

Nastavak ovog popularnog ostvarenja mogao bi se okarakterisati kao svojevrsan road movie sa vizuelnim referencama na vestern filmove, obojen autentičnom ikonografijom Balkana i prožet melosom (Aleksandar Ranđelović) sada već prepoznatljivim za ovu sagu. Upliv estetike karakteristične za vesterne podržan je najpre odabirom kadrova, rakursa i dinamike u okviru samih kadrova, ali i njihovim smenjivanjem u montažnom sledu (Lazar Predojev). Iako je ovaj nastavak od svog prethodnika žanrovski čistiji i bliži akcionoj krimi-drami, zadržan je socijalni okvir sa dosta jasnih referenci na političku zbilju i upitnost postojanja granice između legalnog i ilegalnog.

Inicijacija protagoniste Petra Maraša (Miloš Biković) u avanturu je scenaristički jasno postavljena i dosledno sprovedena oslanjajući se na odnos između braće koji je postao pogonski motor radnje. Mlađi brat Nenad (Luka Grbić) u velikom Marašu vidi uzor i ideal. Dok sa druge strane stoji Marašev strah i briga za porodicu kojoj je privržen a koju pokušava da zaštiti od postepenog raspadanja koje je uslovljeno njegovim životnim izborom. Postojanje izbora, kao dramski motiv, jeste ono što junake u filmu čini grešnim, prlja njihove ruke i preduslov je kazne. Motiv pogrešnog izbora se, na širem planu, udvaja, postavši nešto poput porodičnog prokletstva Maraševih koje Petar nije uspeo da spreči jer je, čini se, usud takav. Samo gde nema prilike nema ni greha a Balkan je mesto koje šansu, nažalost, pruža svima. Dakle, istorija se ponavlja, Nenad povlači pogrešan potez a računi Petra Maraša iz prošlosti moraju biti naplaćeni − mora biti namirena ona stara „oko za oko, zub za zub. Ovoga se puta Avramović i Mihajlović igraju sa naličjem tog „sjajnog“ života, prikazujući gubitak autonomije nad sopstvenim životom kao cenu koja mora biti plaćena.

Nastavak sage je, takođe, otvorio prostor da glavni ženski lik, Sofija Maraš (Jovana Stojiljković), prodiše, te da iz tipske jednodimenzionalnosti uloge žene kriminalca, pređe u aktivno stanje delanja koje ima uticaj na krajnji ishod. Jovana Stojiljković, iako joj je scenaristički i rediteljski otvoren prostor, nije u potpunosti uspela da svojim glumačkim izrazom odgovori ovom zadatku, ostavši neubedljiva i bez jačine kojom bi opravdala funkciju. Sa druge strane, novi lik koji scenarista Mihajlović zajedno sa Avramovićem uvodi u filmskom nastavku je Elly (Anastasia Everall) devojka Nenada Maraša. Elly je kao derivat pređašnjeg, nepotpunog tretmana ženskih likova, ostaje nerazrađena. Ništa više od funkcije devojke mlađeg Maraša.

Deo radnje smešten van Beograda, u divlje ruralne predele, predstavlja iskorak iz zone komfora na vizuelnom planu. Krucijalnu ulogu, uz jaku živopisnu senzaciju i pitoresknost fotografije (Lazar Radić) ove filmske priče smeštene u grotesknim oniričkim predelima, igra kostimografija (Jelena Đorđević), scenografija (Dušan Radoičić) i izuzetna glumačka podela (Nenad Pavlović).

Ipak, fotografija Lazara Radića se definitivno najviše ističe i doprinosi autentičnosti ovog ostvarenja u celini, pre svega, kompozicijom, ritmikom unutar pojedinačnih kadrova, ali i posebnim akcentom na osvetljenje. Fotografija doprinosi da osećaj klaustrofobije (psihološke i one realne) bude prisutan sve vreme što doprinosu samom stilu pristupa temi.

Manjkavost ostvarenja ogleda se u nelogičnom akcentovanju radnje (Maraš preozbiljno i emotivno ispoljava sumnju da brat radi mimo onoga što mu je on predodredio) čime ne ostaje dovoljno prostora za gradaciju na putu ka velikom finalu na kome se otkrivaju karte. Emotivna involviranost na koju film upućuje pre prvog scenarističkog punkta, rediteljskom odlukom, ne ostavlja dovoljno prostora za nadgradnju i publiku izlaže skoro jednako jakoj senzaciji tokom punog trajanja što umanjuje intenzitet neočekivanih preokreta i same završnice filma.

Miloš Biković, svom karakteru Petra Maraša, donosi emotivnu obojenost i punoću kakvu taj lik do sada nije imao, podižući žestokog, impulsivnog i osionog momka na viši nivo, manevrišući vešto u rasponu od tananih emocija do izrazite grubosti. Miodrag Radonjić u ulozi Baće je ostao konzistentan u načinu na koji interpretira omiljeni lik publike, igrajući ga kao dovoljno šarmantnog, ali tako da ne pređe u karikaturu. Ipak, ovoga puta prepoznatljive Baćine duhovite opaske, iako glumački dobro plasirane, nisu na određenim mestima na najbolji način implementirane u sam narativ te odskaču od celokupnog stila. Bugarski glumci Zakari Baharov, kao Kiril, i  posebno Marian Valev, kao Čavdar, doneli su filmu svežu energiju i tačan glumački izraz.

Izmeštanje priče iz gradskog miljea, sa beogradskog asfalta, otvorilo je prostor za upliv uzbudljivog, atipičnog, stilizovanog sveta koji je oplemenio poznatu priču. Baš kao što uviđamo kada se osvrnemo tri godine unazad da su likovi na scenarističkom planu doživeli otelotvorenu metamorfozu, tako je u pogledu čitavog filma, primetna zrelost i odlazak korak unapred.

„Južni vetar 2 – Ubrzanje“ je likovni i vizuelni spektakl na temelju čvrstog strukturalističkog scenarija. Daleko mračniji od prvog dela, vizuelno i idejno, film sjajno integriše orijentalnu tematiku u urbanu priču ostavljajući nam za kraj izuzetno upečatljiv klifhenger, ne ostavljajući prostora za bilo šta sem da željno iščekujemo nastavak sage.