NASLOV FILMA: Blizanci satkani od sna

REŽIJA: Sead Šabotić, Lea Vahrušev

TRAJANJE: 70

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2020.

 

Na ovogodišnjem izdanju festivala Beldoks (Beldocs) prikazan je i film Seada Šabotića i Lee VahruševBlizanci satkani od sna“, koji je osvojio u srpskoj takmičarskoj selekciji nagradu za najbolju montažu (Mina Petrović). Sa dovoljno neuhvatljivim naslovom, obazrivi gledalac bi morao dugo da razmišlja da bi postalo jasno o čemu govori ovaj film. Sintagma „blizanci satkani od sna“ preuzeta je iz romana Gorana Petrovića, odnosno iz njegove priče „Saveti za lakši život (roman uz kafu)“, odakle je još preuzet i citat kojim se film otvara. Konačno, u tom prvom crnom kadru sa ispisanim tekstom, postaje jasno — blizanci satkani od sna oni su koji tavore u zatvoru, koji imaju svoj život paralelan sa životom izvan tih zidina, i koji u svojim snovima domaštavaju svoj vanjski život.

Tako liričan naslov za nimalo liričnu temu — a tema je, dakle, svakodnevni život zatvorenika Okružnog zatvora u Beogradu — navodi na šire poimanje filma. Naime, iako sama bit onoga što se prikazuje nije nužno estetski lepa, nije nužno prijatna, naprotiv, autori se trude da u njoj pronađu i nekakav princip višeg reda, koji nadilazi samu upečatljivu postavku. U tom će smislu, nakon nekoliko prvih mirnih, dugačkih i tihih kadrova, zatvorenici biti prikazani za stolom, kako ručaju, smeju se, šale se, i u takvoj konstelaciji biće neverovatno dopadljivi.

Ta dopadljivost i šarm na najelementarnijem nivou odstupaju od ustaljenih stereotipa, filmskih i društvenih, o životu u zatvoru. „Blizanci satkani od sna“ odmiču se od apriornih određenja o prirodi zatvorenika, već na jednom posve neobičnom mestu prikazuju vrlo učestale probleme, i ta jednostavnost i bliskost, na prvom nivou omogućavaju identifikaciju sa ovom grupom protagonista. Tako će jedan od zatvorenika, Marko, biti u stalnoj raspravi sa ženom oko bračnih razmirica, ali će ga ona na kraju ipak čekati da izađe iza zatvorskih zidina. 

Tu se, međutim, završava opipljivost njihove svakodnevice. Njihovi problemi i njihove zabrinutosti nadilaze brige koje se sreću s ove strane zidina. Osećaj kao da život posle zatvora nije život ispočetka, nego, kako kaže jedan od zatvorenika, život koji počinje od minusa i do početka tek treba dogurati, malo je kome poznat. Najtraumatičniji trenuci njihovog izdržavanja kazne mogu da budu tek proživljeni kroz njihovu priču, kroz saosećanje, ali vrlo retko i doživljeni. Na taj način, reditelji približavaju vrlo nepoznatu i često simplifikovanu temu o zatvoru i načinu življenja tokom služenja kazne, ali to čine vrlo pažljivo. Da bi uopšte mogao da se postigne ovakav efekat, neophodno je bilo „izabrati“ protagoniste: nije reč o nekakvim zločinačkim umovima, već, najčešće, o sitnim ili tek nešto ozbiljnijim prestupnicima, koji su u zatvoru već neko vreme, obično nekoliko godina. Ta kriminalna pozadina tu je tek kao povod, a ne kao nešto što značajno obeležava njihovu ličnost.

Vrlo je teško ne skrenuti sa pitanja filma na pitanje zatvorskog sistema u Srbiji, i to iz dva razloga. Kamera (Milan Petković) u ovom filmu se retko fokusira na enterijer, na sam izgled zatvora i zatvorskih ćelija, ali taj je enterijer sveprisutan. U gotovo svakom kadru enterijera očigledni su izrazito loši uslovi života, oronulost građevine, nabacane stvari, zapuštene prostorije. Isto tako kamera vrlo često prati i kako zatvorenici jedu: hrana im se sipa u kofe od polikolora. Tako je na čisto vizuelnom planu skiciran prostor koji ne može a da ne deluje neprijateljski, i sam prostor dobija status antagoniste, dehumanizujućeg elementa. Sa druge strane, ova grupa zatvorenika na koju se film fokusira toliko je navikla na kameru, toliko veruje autorima filma, da sa kamerom, a posledično i sa gledaocima, svojevoljno dele komade svog života, svojih doživljaja i razmišljanja. Prisustvo kamere najnaglašenije je kada Marko izlazi iz zatvora, i, grleći ženu kaže — ljudi gledaju. To ljudi gledaju“, moglo se vrlo lako odnositi i na slučajne prolaznike, ali i na nas, gledaoce, i u tom trenutku, gledaoci kao da dobijaju status slučajnog prolaznika. 

Od slučajnog prolaznika, publika ponekad postane i sabesednik ili poverenik. Kako je kamera postala gotovo sastavni deo života zatvorenika, spojena sa nenametljivom montažom Mine Petrović koja daje protagonistima prostora da se izraze, vrlo ih retko prekidajući, puštajući ih da diktiraju tempo svog izlaganja, tako monolozi protagonista dobijaju prizvuk iskrene ispovesti.

Konačno, „Blizanci satkani od sna“ na jedan izrazito liričan način pripovedaju ne samo o pojedinačnim zatvorenicima Okružnog zatvora u Beogradu, već o životu u zatočeništvu uopšte. Približavajući ovaj specifični kontekst prvo kroz opipljive i poznate stvari, odlike i probleme, Lea Vahrušev i Sead Šabotić nadilaze opšte mesto humanističkih postavki — svi smo ljudi, na primer — i kroz taj kanal plasiraju vrlo jasan i specifičan narativ. Kroz uzajamno dejstvo protagonista i prostora koji ih okružuje, nazire se nedokučivo stanje uma, razmišljanja, očekivanja, nadi i strahova, pojedinačnih ljudi koji će se uskoro naći u nemilosti spoljašnjeg sveta.