NASLOV FILMA: Zaklinjem se

SCENARIO: Milutin Petrović, Predrag Bata Milošević

REŽIJA: Milutin Petrović, Nikola Dragović

TRAJANJE: 86’

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2020.

 

Selekcija Srpski takmičarski program ovogodišnjeg, trinaestog po redu izdanja Beldoksa (Beldocs) donela nam je osam premijera. Jedan od najvećih dokumentarnih filmskih festivala na Balkanu trudi se, kako je istaknuto, da stvori jedinstveni prostor u kome će se bez dlake na jeziku debatovati o gorućim temama čovečanstva. Dugometražni dokumentarni film „Zaklinjem se“ autora Nikole Dragovića i Milutina Petrovića prikazuje ličnu priču tada mladog vojnika Igora na odsluženju vojnog roka u Varaždinu na samom početku raspada Jugoslavije. Film koji govori o različitim nivoima izdaje, simbolično, prikazan je u Amfiteatru ispred Muzeja Jugoslavije. Emotivna ispovest sa trideset godina duge distance nastala je i uz podršku Filmskog centra Srbije, a scenario potpisuju Predrag Bata Milošević i Milutin Petrović.

Video materijal snimljen na VHS kaseti između spota grupe „Vaya Con Dios“ i Kopoline „Apokalipse“ čini srž ovog ispovednog filma i njegov bolji deo. Amaterski snimci porodičnog prijatelja Predraga Bate Miloševića upotrebljeni u filmu prate Igora u noći ispraćaja u vojsku, ali i njegov povratak sa odsluženja vojnog roka u današnjoj Hrvatskoj. S druge strane, Petrović i Dragović iz sadašnjeg trenutka, trideset godina nakon vojnog roka, suočavaju sredovečnog Igora, po prvi put, sa devetnaestogodišnjim beogradskim mangupčićem koji se onomad, na svoj rođendan 19. januara  zakleo da neće žaliti da u borbi dâ svoj život. Iako je u Jugi mir. Igoreva majka, drugi gledalac na „premijeri“ i nekadašnji svedok ponovo proživljava strah za svog sina kog je pijanog nakon ispraćajne proslave smeštala u krevet. Igor, ni blizu svestan ozbiljnosti situacije u koju odlazi, na prijateljsko pitanje pitanje gde ide, odgovara – na letovanje.

Ubrzo po smeštanju u kasarnu vezista Igor, nakon dobijanja svečane obaveze i karanfila, zajedno sa oko sedamdeset prijatelja vojnika i nadređenih, biva prekomandovan na borbenu poziciju u objekat na planini Ivanščici preko kog je išla čitava veza varaždinskog korpusa – u ratnom sukobu. Četa klinaca još uvek ne sasvim vičnih u korišćenju pušaka kojima komanduju oficiri zvanične vojske JNA a od kojih je „etnički 70 posto Hrvata“, pod vrhovnom komandnom naredbom „Ne pucajprotiv 800 Zengi. Deset puta više članova Tuđmanove vojske protiv jednog Igora i još par uplašenih dečaka sličnih njemu koji će se dugo nakon iskustva rata buditi iz košmara u hodniku svog stana sanjajući da puze u rovu. Oni prvenstveno izdani od onih koji su im uručili svečanu obavezu. Uz to, kasarne se strateški ciljano smeštaju u središte grada kako bi narod čuvao vojsku.

„Svi su nas izdali pod tom istom petokrakom za koju sam se ja borio“

„Zaklinjem se“ otkriva jednu od mnogobrojnih neispričanih priča iz sukoba sa početka devedesetih. Igor je jedan od mnogih dečaka koji su pod zviždukom bojeve municije sazreli naprasno. Narativni tok priče uspostavljen arhivskim materijalom sam po sebi dovoljno je uzbudljiv zbog čega insistiranje autora na povišenom emotivnom tonu u pripovedanju kroz materijal dosnimljen naknadno, u određenim trenucima, deluje suvišno. Krupni kadar rasplakane majke koju sin još uvek može da poseti i reminiscencije na strašne događaje kao da potcrtavaju okrutnost događaja koja je već sasvim jasna, dok u isto vreme ne doprinose odličnoj ideji u kojoj protagonista postaje posmatrač sopstvene prošlosti.

Tok priče u sadašnjosti smešta Igora kao publiku svoje priče i u njegovu ratnu bazu nadomak Ivaneca. Iako dobro mišljena postavka voajera sopstvene prošlosti, koncept nije valjano sproveden budući da je ostao poprilično monoton. Rediteljske odluke u ovom segmentu filma, na stranu statičnost i odabir „čistih“ kadrova, bitno su naštetile celokupnom ritmu usporivši ga. Takođe, inscenirani delovi Titove biste u bačene u lišću, ciljano razbacanih kaseta i oružja stilski nikako ne pripadaju poetici građenoj u filmu, jer sadržaj kadra metaforično opet potcrtava ono što je iz samog narativa već jasno. Iako autori jasno biraju fabulu kao noseći stub svoje priče, vizuelni aspekt naknadno snimljenih delova ostaje na nivou simbola. Ipak, upotreba arhivskog materijala u montaži Nikole Dragovića postavljena je tako da film u određenim delovima dobije i sarkastičnu notu – sledu koji počinje sa poslednjim, vanrednim kongresom Saveza komunista kada na zahtev Slovenije da se Jugoslavija reorganizuje tadašnji predsednik Slobodan Milošević odgovara „Pa nek idu“– do demonstracije sile milion Srba na Gazimestanu čemu se „suprotstavljaju“ kadrovi omladine koja peva, svira i pleše. Dobar primer koji ilustruje tu patinu rezignacije autora prema prošlom vremenu i njihov vrlo jasan stav komuniciran kroz film jeste i pesma „Život je lep“ kojom je Olivera Marković Jugoslovenima poželela srećnu novu 1991. godinu. Ipak, ni montaža nije u potpunosti sprovedena sa apsolutnom preciznošću tako da bolje integriše arhivski materijal sa naknadno snimljenim materijalom. Možda je namera autora pri odabiru ovakve postavke bila da nemir devedesetih konfrontiraju „stabilnosti“ današnjice, ali ipak ostaje utisak da je ideja posmatranja sopstvene prošlosti mnogo jača i nedovoljno precizno sprovedena.

Na formativnom planu, ostaje utisak da je možda nedostajao još neki iskorak van okvira običnog, te više preciznosti u samoj postavci materijala kako bi fokus ostao na protagonisti Igoru i njegovom suočavanju kako sa svojom ličnom prošlošću, a tako i nas kao publike u suočavanju sa kolektivnim zabludama. Ipak, i pored toga autori dokumentarnog filma „Zaklinjem se“ uspevaju da prenesu jasan i precizan stav o događajima koje postavljaju u narativnoj strukturi filma, te precizno i jasno oslikavaju prošla vremena koja i nakon trideset godina nisu sagledana dovoljno iskreno i hrabro.