Kratkometražni igrani film Poslednja slika o ocu pre nekoliko dana pobedio je u međunarodnoj selekciji na Zagreb Film Festivalu. Letos je odneo Srce Sarajeva, a u Lokarnu, gde je premijerno prikazan, osvojio je nagradu mladog žirija. Domaća premijera mu tek predstoji – ove nedelje na Festivalu autorskog filma.

Stefan Đorđević je Poslednjom slikom o ocu obeležio svoju tranziciju iz direktora fotografije u reditelja. Stefan potpisuje i scenario filma, međutim, ovo mu nije prvi put. Stefan je pisao i snimao Kamen u ruci, koji je u režiji Stefana Ivančića proputovao i pobeđivao regionom, a i šire. Nagon za pričanjem svoje priče javljao se postepeno:

Igrom slučaja upisao sam Fakultet dramskih umetnosti, smer kamera i otpočeo upoznavanje sa vizuelnim i poetičnim načinom izražavanja. Direktor fotografije ideje i reči smešta u vizuelnu interpretaciju sa motivnim i energetskim nabojima, a u želji da saznam više o vizuelnim interpretacijama bilo mi je potrebno bolje razumevanje priča. Krenuo sam na predavanja Milene Marković i učio o pisanju scenarija. Kao ispitni zadatak sam napisao scenario („Kamen u ruci“) i shvatio da je to nešto što mi prija da radim. Sve se desilo vrlo spontano i nikada ne bih rekao za sebe da ću jednog dana početi da pišem.

Poslednja slika o ocu priča je o prinudnom rastanku oca i sina. Bolna, mračna i gorko nostalgična, ali ne i patetična. Intimnost autora u filmu intuitivno se naslućuje. O odnosu autora prema ličnoj priči i potencijalnim poteškoćama prenošenja ličnog fragmenta na veliko platno, Stefan kaže:

Za mene nije ni prednost ni mana prenositi ličnu priču na film. Ne gledam tako na to. Važno mi je da me priča radi, da me intrigira i emotivno pomera. Naravno da je to najintenzivnije kada sam deo priče, kada je proživljavam i delim sa nekim. Razmene emocija su mi suština življenja i želim da ih podelim dalje sa ljudima, kao što želim i da ih oni podele sa sa mnom.

Može li se autor u tom slučaju distancirati od svoje priče, ima li potrebe za tim i kakva je uloga saradnika u tom procesu?

Kada su u pitanju lične priče ljudi uglavnom teže ka veličavanju i osporavanju određenih situacija prema svom unutrašnjem doživljaju. Tako da je najteži deo bavljenja ličnim pričama objektivno sagledavanje događaja i likova. Izuzetno je važno imati saradnike od poverenja koji mogu doprineti i usmeriti autora i delo ka novim pogledima i izrazima.

Pored odnosa oca i sina, Poslednja slika o ocu kroz čitav film nosi jaku socijalnu konotaciju. Aspekt socijalne drame i kritike provlačio se i kroz prethodne Stefanove radove, Kamen u ruci, dokumentarac Juvenile (r. Jovan Todorović). Da li je domaći autor osuđen na svoje okruženje i njegove posledice u savremenom filmskom stvaralaštvu?

Odrastao sam u Boru, industrijskom gradu koji ne nudi puno socijalnih aktivnosti. Priroda koja okružuje grad je bila moje igralište, inspiracija i utočište. Tu sam naučio da posmatram i da maštam, da se borim i da padam. Između oronulih fasada, popucalih trotoara, jalove zemlje… sam pronalazio radost. Tako i sada gledam na stvari. Kada čovek nešto voli i ima viziju koju mora da artikuliše i izrazi, ništa mu ne predstavlja problem da to ostvari. Stvar je mašte i ljubavi, posvećenosti i rada. Revolucionarna dela su se rađala iz bunta i netrpeljivosti, a ne iz ušuškanosti onoga šta svet očekuje od nekog. Ne smatram da je iko osuđen na okruženje i da je okruženje osuđeno na ljude. Svi treba da se bave onim šta ih najviše zadovoljava u životu, šta ih ispunjava i čini srećnim, bez očekivanja i definisanih konotacija.

Vizuelni identitet filma snažan je i upečatljiv, odzvanja u nekom drugom, prošlom vremenu, iako je jasno da je to i savremeno domaće okruženje. Marko Matić kao dečak i Igor Benčina kao otac u mirnom i svedenom maniru uklapaju se u zagasiti vizual, prećutno razumejući sudbinu sebe i drugog. O vizuelnim elementima Stefan kaže –

Vodio sam se emocijom, tako sam i birao vizuelne elemente. Obzirom da je lična priča iz mog detinjstva, pomešana sa trenutnim osećanjima i mislima, većina lokacija je stvarna i posećena bezbroj puta. Ostale lokacije, atmosfere i boje su se prilagodile onim postojećim. Trudio sam se da se prepuštam osećaju, a onda sam razmišljao o kontekstu. Tako je i sa vremenom u filmu. Ono je tu da služi emociji i psihološkom stanju.

Film je sniman na traci i to u formatu 1.33:1, koji Stefan smatra intimnim.

Filmska traka mi prenosi vizuelni doživljaj koji sam doživeo kao dečak u Boru. Imam osećaj kao da je vanvremenska i živa.

Ove godine Stefan je imao i dve samostalne izložbe fotografija, prolećnu Kolos – Downhill Underage i nedavnu Juvenile. Obe serije posvećene su ljudima – Kolos rodnom okruženju i istoimenoj skejt grupi, a Juvenile štićenicima vaspitno popravnog doma u Kruševcu. Na pitanje kako je iskustvo sa dokumentarnom fotografijom uobličilo njegov pogled na realizam kao pravac, Stefan kaže da nije siguran da je realizam pravac njegovog izražavanja, već da je realnost njegova najveća inspiracija i u filmu i u fotografiji.

Fotografiju sam otkrio dosta kasnije u odnosu na film i potpuno se zaljubio u nju. Najviše me je privukao odnos prema trenutku, prema nepromišljenosti i spontanosti. Filmom se bavim sa potpuno drugim pristupom. U filmu postoji mnogo više vremena da se ispriča priča, u fotografiji je to delić sekunde. Zbog toga sam počeo više da obraćam pažnju na detalje, male postupke, nevidljive znakove pažnje… I ta dva medija nesvesno su počela da se prepliću u mom stvaralaštvu, da dopunjuju jedan drugog.

Poslednja slika o ocu nije laka i mladalački poletna. Dapače. Pa ipak, u Lokarnu je prepoznata od strane mladog žirija. Stefan to komentariše –

Mislim da deca, nezagađena podtekstom, otvorenije pristupaju emocijama. Nije im glupo da ih izražavaju pred drugima, pa tako i jasnije mogu da osete tuđe. Baš mi je drago da im se svideo film.

Iako je Stefan školovani direktor fotografije, ova pozicija u Poslednjoj slici o ocu prepuštena je Damjanu Radovanoviću, a odluka je proizašla, kako Stefan priča, iz jake potrebe da režira ovaj film, važnosti fokusiranja na lica glumaca, detalje, postupke, želji da ceo bude u filmu i da kroz njega oseća.

 

Poslednju sliku o ocu možete premijerno pogledati na Festivalu autorskog filma, u ponedeljak, 25. novembra od 19h u Dvorani Kulturnog centra.