Može se naširoko diskutovati o tome šta su sve globalizacija, internet i kapitalizam doneli ili odneli, ali sasvim je izvesno da je globalnim tržištem i industrijalizacijom maltene svih umetnosti stvoren potentan slobodan prostor za skakanje iz jedne u drugu granu umetnosti (industrije). Primeri su nesagledivi, kao što je nesaglediv potencijal prodaje i stvaranja biznisa. Kara Delevinj početkom 2010. bila je jedno od najplaćenijih lica i tela u svetu mode, hodala je za sve najveće brendove, a potom je nestala sa piste, ali ne i sa scene. Postala je glumica, a negde u slično vreme i dizajnerka, pevačica, da bi pre dve godine debitovala kao spisateljica. Primera ima i na domaćem terenu, od onih sa širokom pažnjom žute štampe i mlađe publike poput Zorannah koja piše knjigu, prodaje je u 80.000 primeraka prvog dana sajma knjiga, ima svoj parfem, pritom joj je osnovno zanimanje blogerka, do onih sa užom publikom, kritičnijim pristupom i manjim profitom poput Nikole Pejakovića Kolje, koji je školovani pozorišni reditelj, a potom glumac, muzičar i scenarista i koji je protekle godine albumom 4 prsta i serijom Meso na dva fronta uspeo da pobere veću masu obožavatelja.

Međutim, osim velikog potencijala za slobodno kretanje po industrijama, današnje doba donelo je i epohu eksperata i ekspertize, poput marketing eksperta za jednu jedinu društvenu mrežu. Usavršavanje u vrlo uskim poljima gleda na pojavu kretanja između različitih industrija ili grana sa zadrškom i sumnjom, očekujući uglavnom neuspeh i vrlo često ne bez razloga. Kara se kao glumica, kao i Rijana posle nje, nije pokazala najsjajnijom, nije to bio ni potpuni fijasko, ali sigurno je da joj je pista bolje ležala. Dakle, prostor za skakanje je tu, ukoliko su u poleđini tog prostora pritom iznimne finansijske mogućnosti on postaje još veći i još mnogo dostupniji, međutim, malo je onih koji i uz sve preduslove briljiraju na svakom polju.

Leonardo da Vinči je u petnaestom veku postavio primer onoga što danas zovemo renesansnim čovekom – prisutan, aktivan, inovativan i uspešan u svim sferama života, plodan u slikarstvu, arhitekturi, inženjerstvu i još u oko desetak različitih disciplina. Gotovo je nemoguće zamisliti nekoga danas ko bi bio jednako uspešan u umetnosti i nauci ili ko bi na umetnost i nauku gledao kao na jedno, kako je to Da Vinči umeo. Međutim, kao što smo iz primera videli, široko skakanje je moguće i, iako mu je dijapazon dosta uži od Da Vinčijevog, ljude koji prostor za skakanje uspešno koriste možemo zvati renesansnim primerima današnjice.

Donald Glover školski je primer modernog renesansnog čoveka. Na univerzitetu u Njujorku studirao je dramaturgiju i psihologiju, karijeru počeo kao stend-ap komičar u šou Weirdo, nastavio kao scenarista satiričnog sitkoma 30 Rock i potom napravio (re)revoluciju samog sebe, skačući između svojih alter-ega i lica Donalda Glovera, Childish Gambina i mcDJ-a.

Iako je njegova serija Atlanta prošla dosta ispod radara u Evropi, u SAD je imala ponekad i rekordan uspeh, kao što je to bilo kada je premijerna epizoda druge sezona postigla najveće ocene među skorije predstavljenim serijama na televiziji. Atlanta je naknadno pobrala dva Zlatna globusa i dva Emija, u oba slučaja po jedna nagrada pripala je Gloveru za glumu. Iako tema repa iz crnačkog geta možda nije najbliža evropskim tendencijama, Atlanta sa svoje za sada dve sezone i najavljenim nastavkom i nije hvaljena samo zbog teme – Glover, koji je seriju pisao, neke epizode režirao, u svim glumio i bio izvršni muzički producent serije, modernu socijalno-porodičnu dramu donosi kroz komediju apsurda, uzimajući u razmatranje različite trendove američke kulture. Tako imamo uspešnog mladog crnog repera po imenu Džastin Biber, ili se u emisiji koja govori o transrodnoj zajednici pojavljuje prilog o crncu koji se identifikuje kao belac. Glover nije propustio da kroz Atlantu provuče Childish Gambina, pa se tako u jednoj od scena kao dekoracija na polici pojavljuje ploča albuma Awaken, my love, koja u trenutku emitovanja epizode još uvek nije bila objavljena. Ipak, svestan svojih identiteta, Glover ih jasno razlikuje i ni u kom trenutku ne dovodi svoj lik u seriji u vezu sa prikazanom pločom, niti se Childish Gambino kao takav spominje.

Međutim, upravo kao Childish Gambino, Glover je prošle godine paralelno sa završnicom druge sezone Atlante, postigao svetski uspeh singlom This is America, neodvojivim od ikoničnog spota u režiji Hira Muraia. Singl je pobedio u sve četiri kategorije u kojima je bio nominovan za Gremija protekle godine, uključujući i kategoriju najbolji muzički video. Reči u kombinaciji sa vizuelnom ekspresijom u svega četiri minuta uspevaju da prozovu i opomenu američku kulturu nasilja i nedostatka regulacije posedovanja oružja, ekonomsku situaciju, nezavidan položaj američkih crnaca, a da pritom sve to deluje pojedinačno nenametljivo, već teče i proizilazi jedno iz drugog. Iako se kroz Atlantu provlačila angažovana tematika položaja crne rase u SAD, tek se ovim spotom Glover odnosno Gambino izdvaja kao borac za ljudska prava i relevantna ličnost kada je tematika položaja crne rase u pitanju, dodavši tako svojim identitetima još jednu ulogu.

Tokom ovogodišnje Koačele premijerno je prikazan srednjemetražni Gloverov film Guava Island u produkciji Amazon Prime-a. Ovim filmom Glover se svojevrsno oprostio od Childish Gambina, koji u filmu igra nešto drugačiju verziju spota This is America, stvara muziku inspirisan svojom ljubavi iz detinjstva Kofi (Rijana) i bori se protiv okrutnog kapitaliste koji je preuzeo vođstvo nad njihovim kao iz raja ostrvom. Ovogodišnji koncerti najavljeni su kao poslednji nastupi Childish Gambina, ali ono što je sigurno jeste da je Glover tu da ostane – izumeće se u nekom novom ili starom obliku. Naposletku, to mu i ne bi bio prvi put. Pod imenom mcDJ prvi put je miksao 2005. godine, da bi ga potom zapostavio posvetivši se drugim projektima/identitetima. Međutim, mcDJ nije se sasvim upokojio – u produkciji pesama iz Guava Island-a, mcDj reinkarnira se i to kao mcDJ recording – lični identitet koji je evoluirao u muzičku etiketu. Glover barata identitetima u vremenu i prostoru i pri tome biva pozitivno ocenjen i od strane publike i od strane kritike, pa se, makar na njegovom primeru, čini da je potpuna posvećenost jednog identiteta jednoj vrsti stvaralaštva i prepoznavanje pravog momenta za upokojiti jednog sebe i izumeti drugog sebe, recept za uspeh u skakanju između grana umetnosti.

Sa druge strane, oduvek zvan samo i jedino Džejms Franko, bez različitim imenom obeleženih identiteta, glumac, pisac, slikar, reditelj, producent, akademik, bi se iznova izumeo na nivou životnih etapa posvećenih jednoj umetnosti, temi ili žanru, ali i na nivou seksualnog identiteta. Nakon što je pažnju privukao ulogom u seriji Freaks and Geeks, te nakon što je ozbiljnije shvaćen u televizijskom filmu James Dean, Franko se otisnuo putem komedije, katkad boljeg, katkad lošijeg kvaliteta, što je na kraju rezultovalo pečatiranjem njega kao glumca primamljive spoljašnjosti čiji dometi ne idu značajno dalje od komercijalne holivudske komedije i uloge nekakavog pajaca. Imajući u vidu da Franko sam sebe identifikuje kao „umetnika“, za očekivati je bilo da mu se kreiranje ovakvog imidža nije naročito dopalo, pa čak ni kada su u pitanju hvaljene uloge poput one u Pineapple Express-u, dok je sa druge strane očigledno da mu komedija leži i da u njoj uživa. Rastrzan između sopstvene želje i realnosti, Franko je upao u niz projekata ozbiljnijih u svojoj nameri, ali ne toliko i u realizaciji. Ovde govorimo o njegovim rediteljskim poduhvatima kao što su Good Time Max, ili As I Lay Dying, ali i o ulogama u filmovima poput Milk, gde uz Šona Pena Franko ni ne primiriše nečemu što bi bilo hvale vredno. Dok se oprobavao i to više puta neuspešno u različitim pozicijama i žanrovima u filmu, u senci njegovog javnog imidža koji je sve više naginjao parodiji, pa i povremenih istinskih uspeha poput onog u 127 sati, ostajao je Frankov literarni rad.

Naime, 2013. godine objavljena je zbirka priča – Actors Anonymous, za koju je kasnije Franko snimio i audio verziju. Bila je to zbirka #metoo priča u najširem mogućem značenju fenomena pre nego što se fenomen zapravo i pojavio: od dece-glumaca čiji su roditelji svesni da ih glavni producenti filma/serije seksualno koriste, ali ćute zarad potencijalnog budućeg uspeha, do glumaca koji krešu sve što stignu jer mogu. Koketirajući sa sopstvenom stvarnošću i fikcijom i pišući u prvom licu Franko je napravio ozbiljan kritički osvrt na okrutnosti sveta koji on živi – sveta Holivuda. Iste godine Đija Kopola, najmlađa iz Kopola klana, rediteljski je debitovala filmom Palo Alto, zasnovanom na zbirci priča koje je Franko objavio 2010. godine. Na istom projektu Franko je bio i producent, navodivši da je ulogu u filmu Homecoming koji je izašao te godine pirhvatio da bi zarađen novac uložio u snimanje Palo Alto. Imajući u vidu njegov parodični imidž, Palo Alto je iznenađujuće oštra i umnogome mračna zbirka priča o odrastanju u američkom predgrađu.

Međutim, nedostatak pažnje uperen ka literarnom i nezadovoljstvo položajem u filmskom svetu, dovode do Frankovog pokušaja da se preobrati, preispita i sebe preporodi – seksualno. Poznat kao jedno od poželjnijih tela u Holivudu, koje ni samo ne preza od predatorskog ponašanja i afera sa ženama, Franko konstruiše znak pitanja u vezi sa svojom seksualnošću poistovetivši se sa sa ulogama homoseksualaca koje se nižu u filmovima I am Michael i King Cobra. Od ženskaroša Franko postaje osoba fluidne seksualnosti, praktično zloupotrebljavajući upitnu seksualnost kao marketinšku promociju sa izjavama poput „malo sam gej“ ili „gej sam, osim što nemam seks sa muškarcima“, što čak ide dotle da hetero-Franko intervjuiše homoseksualnog Franka. Teško je zanemariti manjkavu etičnost ovakvih izjava, imajući u vidu privilegovan položaj iz kojeg ih Franko izjavljuje, ali je činjenica da je ovim potezom Franko sasvim skrenuo pažnju sa njegovog prethodnog imidža komičnog pajaca, postavši umetnička enigma čiji je performans o seksualnosti predstavljao ritual preobraćivanja.

Sa The Disaster Artist, koji dolazi nakon seksualne metamorfne faze, Franko je napravio neverovatan povratnički bum, u smislu konačnog odobravanja od strane publike i kritike i to i u glumačkom i u rediteljskom aspektu, ali i u smislu povratka u heteroseksualne vode. Nesumnjivo je da ima nečeg intimnog i ličnog u njegovom kreiranju lika i dela ismevanog umetnika, ali za razliku od protagoniste Tomija Visea, činjenica je da nisu sva Frankova dela dobila pažnju koju bi trebalo da zasluže, te da u njegovom opusu postoje dela neospornog kvaliteta. Činjenica je i da je vrlo teško pažnju ka samo jednom umetniku danas raspodeliti na toliko različitih polja, koliko bi verovatno zahtevala pažnja usmerena ka Franku da bi se ozbiljno shvatio kao renesansna ličnost današnjice. Iako je Franko brojao razne neuspehe, on igru skakanja između grana i umetnosti igra po principu učenja na greškama, što je naposletku značajno bolje nego igrati je po pravilima profita i finansijskog zaleđa, kako to mnogi čine danas.

Glover, u svemu uspešan i Franko, ponekad uspešan, ponekad ne, ali uvek uporan i nov, primeri su koji ukazuju na tendenciju da je za multifunkcionalni uspeh u umetnosti danas neophodno sebe izumeti ispočetka, kako bi se oslobodilo onog pređašnjeg, naširoko poznatog i ukorenjenog dojma, kako bi se stvorila dodatna sloboda za stvaranje novog. Može li bez formalnog upokojenja i reinkarniranja? Sigurno da može, ali te promene sa sobom vuku breme očekivanja zasnovanog na do tad postojećem. Da li bi fanovi Skaj Viklera oberučke prihvatili mrak depresije bez dick-jokes? Možda, ali izvesnije je da će to biti fanovi Đorđa Miljenovića.