NASLOV FILMA: Mogu sam

SCENARIO: Ognjen Obradović

REŽIJA: Nikola Polić

ULOGE: Dejan Dedić, Tamara Krcunović, 
Stefan Trifunović, Jovana Gavrilović, 
Tatjana Venčelovski, Miloje Vasiljević

TRAJANJE: 16’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2018.

 

Nikola Polić je hrabar autor čiji filmovi zauzimaju značajno mesto među mladom generacijom srpskih filmskih reditelja. Njegovi filmovi su bili deo selekcije festivala kao što su ZagrebDox (Međunarodni festival dokumentarnog filma), FEST (Međunarodni filmski festival), Slobodna zona, Martovski filmski festival, kao i New Films festivala (FEST – New Directors, New Films Festival) u Portugalu, a koji su prepoznali njegov specifičan autorski rukopis. Film „Mogu sam“ osvojio je Glavnu nagradu na 5. izdanju Valjevskih filmskih susreta 2018. godine, a potom je nagrađen i na 13. Smotri kratke video forme – Festivalu alternativnog filma i video (AVIfest) u Podgorici. Polić se podjednako hrabro hvata u koštac sa igranom i dokumentarnom formom, u oba slučaja sprovodeći svoj već prepoznatljivi i duboko emotivni rediteljski stil.

O glavnom junaku filma „Mogu sam“, Makiju (Dejan Dedić) saznajemo iz njegove dosledno-depresivne svakodnevice, putem radnog procesa ručnog odvajanja belanca i žumanca u fabrici kolača. On vodi usamljenički život koji preti da ga potopi. U međuvremenu, iz zvučne slike saznajemo o studentskim protestima na beogradskim ulicama zbog kolektivnog nezadovoljstva sistemom i kvalitetom života. Maki sluša o nabujaloj energiji nezadovoljnih ljudi koji žele nešto da promene, tragično inertan u svom malom stanu. Perući sudove on se poseče i priručno sanira ranu, previjajući ruku krpom. On laže svoju majku o tome da ide na intervju za posao dok i dalje radi u fabrici kolača bez ikakve perspektive. U susretu sa razmetljivim drugom iz detinjstva (Stefan Trifunović) Maki se još više povlači u sebe, povlačenjem reagujući na pritisak. Iz njihovog razgovora saznajemo da je glavni lik diplomirani arhitekta, dok je njegov drugar u suštini antipod glavnom junaku – on veruje da je škola i sve ono čime se Maki u životu bavio – besmisleno. Nakon što ga autoritativna i neosetljiva šefica (Tamara Krcunović) pošalje kući zbog njegove nepropisno sanirane povrede, glavni junak je doveden na ivicu pucanja. Lišen svakodnevne rutine koja, iako bez perspektive, obezbeđuje funkcionalno prolaženje kroz dane, Maki doživljava slom u Domu zdravlja gde odlazi da mu previju ranu. Pre ulaska na previjanje, glavni junak pozove majku i priznaje sve laži o poslu ulazeći u maničnu fazu, koja je posledica suočavanja sa prazninom sopstvenog života. Kada ga zateknemo u lekarskoj ordinaciji, on je već zapao u nekakvo polu-katatonično stanje u kojem ne odgovara mladoj bolničarki (Jovana Gavrilović) dok mu ona sanira povredu. U dugačkoj kadar-sceni u bolničkoj ambulanti, on sedi gotovo nepomično, sve dok se ne slomi i počne da plače. Pitanje „Kako si“ i samo malo empatije koju je bolničarka iskazala dovede Makija do pucanja da bi konačno, kroz plač, on naglas izgovorio da nije dobro.

Film „Mogu sam“, gotovo ironičnog naziva, predstavlja duboku i mračnu priču o ljudskoj nemoći i usamljenosti, obojenu sirovim emocijama. Reditelj se koristi vrlo jednostavnim, kaurismakijevskim postupkom pripovedanja da bi progovorio o svakodnevici lišenoj empatije i dubljeg smisla. Njegov junak živi na autopilotu ispunjavajući osnovne životne funkcije bez emotivnog ili psihološkog učestvovanja u njima. Njegov svet je skučen i izolovan, odsečen od okoline koja prolazi kroz bunt. Nasuprot kolektivnom izražavanju nezadovoljstva koje se dešava oko njega, Polićev glavni lik je okovan svojom samoćom u stanju emotivne hibernacije. Polić kontrastira stanje glavnog junaka i ono što se dešava u svetu oko njega, ostavljajući socijalne i političke nemire nevidljivim, upisanim samo u zvučnu sliku filma (dizajn zvuka: Filip Verkić). Odabir da se socijalno-politička dešavanja uvedu na ovaj način, postavljena nasuprot glavnom liku u vidu nevidljivog, ali jakog prisustva zvuka proširuje kontekst ovog filma. Iako je reč o generacijskoj problematici, reditelj je na ovaj način podiže sa mladalačkog, egzistencijalističkog nivoa i dovodi u vezu sa okolinom od koje se lik izolovao. Maki je pobeđen čovek i za njega bunt protiv sistema više nema smisao, jer ga je on već samleo i onesposobio za promenu. On je lišen nade da nešto može da promeni u svom životu, iste one nade koja je, sa druge strane, glavni pogon društvenih nemira poput studentskih protesta koji su se odigrali u Beogradu pre nekoliko godina. Tako povreda koja mu se dogodi služi kao katalizator koji otvara njegovu unutarnju ranu koja postaje fizička – unutarnja bol dobija spoljašnju manifestaciju. Rediteljski postupak je precizan i sveden, sa ritmom koji prenosi unutrašnje stanje glavnog lika i njegov doživljaj stvarnosti. U glumačkom izrazu, Dejan Dedić snažno iznosi bolom nabijen lik Makija. Radi se o izuzetno emotivnom portretu koji čak i u ograničenom trajanju kratkog filma, u izvedbi Dedića, donosi lik čija je prošlost prisutna u svakom kadru. Polić u radu sa Dedićem stvara lik koji kroz bolni, introvertni i intimni portret govori o porazu ljudskog duha koliko i o duhovnom stanju društva ove zemlje. Montažerka Branka Pavlović i reditelj Polić se najčešće odlučuju za kadar-scene, pametno ih koristeći za postizanje deprimirajućeg stanja junaka, ali i njegove anksioznosti koja narasta od pritiska, neispunjenih očekivanja i stvarnosti koju uporno potiskuje. Direktor fotografije Igor Lazić se takođe služi dvodimenzionalnim kompozicijama sabijajući vizuelni prostor filma. Prisutni su i dekomponovani kadrovi, poput dugačkog kadra-scene koji otvara film, a u kojem se ne vidi lice glavnog junaka, već samo njegovo telo i radnja koju izvršava mehanički, postajući deo mašine kojom se služi.

„Mogu sam“ je intiman film koji daje glas nemom bolu usamljenosti izvodeći ga iz mraka u kojem živi, izvodeći ga iz lažnog komfora svakodnevnih rutina koje pomažu u održavanju privida smisla. Nikola Polić govori o generacijskom problemu nedostatka prave mogućnosti za postizanje ostvarenog života, otvarajući pitanja o poziciji malog čoveka u društvu večite tranzicije.