SRB ENG

SONJA TAROKIĆ: FORMA I STRUKTURA FILMA SU MNOGO VEĆI IZAZOV OD SAME RADNJE

15. mart 2022. | Autor: Ivona Đurić



Razgovarali smo sa mladom hrvatskom rediteljkom i scenaristkinjom Sonjom Tarokić o njenom debitantskom igranom filmu „Zbornica“, koji je prikazan na ovogodišnjem 50. FEST-u (Međunarodni filmski festival). Autentičan i duboko promišljen autorski rukopis Sonje Tarokić osvojio je publiku i kritiku, a film je nagrađen specijalnim priznanjem žirija i specijalnim priznanjem Ekumenskog žirija na 55. Festivalu u Karlovim Varima, kao i posebnim priznanjem u međunarodnoj dugometražnoj konkurenciji na 19. Zagreb Film Festivalu i nagradom za najbolji debi na nedavno završenom FEST-u u Beogradu.

Film prati dolazak pedagoškinje Anamarije u kolektiv jedne osnovne škole, dok na širem planu preispituje dinamiku grupe i društvene odnose.  Reci nam nešto o stvaralačkom procesu ovog filma? Šta te je intimno podstaklo da se baviš ovako složenom temom?

Scenarij sam počela pisati nakon završene akademije, pre nekih sedam, osam godina. Ideja mi je bila da unutar brbljivog, cikličkog aparata pronađem priču i emociju. Mislim da su mi te godine pisanja bile potrebne da na neki način odrastem i postanem puno čvršće uvezana u vlastitu zajednicu, a priča mi je sa emotivne strane postajala sve važnijom. Pokušala sam da prikažem kako strah ulazi u život – strah od autoriteta, od grešaka, kao i to kako zapravo čovjek postaje defetist, a to se ne dešava kroz jedan veliki događaj, nego te postepeno male stvari guraju ka crnoj slici sveta, u kojoj je sve nepomično, u kojoj je sustav nepomičan. Meni je osobno ovaj film, bivanje u tom svijetu i bavljenje svim tim likovima, pomogao da se riješim nekakve vlastite gorčine. Film zapravo pokazuje kako je čovjek čovjeku najveći teret, a razmišljanje o tom konstantnom jalu je nešto što konačno mogu otpustiti s ovim filmom.

Na početku filma protagonistkinja Anamarija poseduje veru da može da „promeni svet“, međutim prinuđena je da se uklopi u kolektiv, a karakteri nastavnika i školskog osoblja ne razlikuju se previše od dece, odnosno učenika kojima predaju…

Anamarija u cijelu priču ulazi veoma staloženo i ima dojam da sve gleda nekakvim objektivnim pogledom, a ustvari dođe do toga da joj sve postane nekako izumno osobno. Ideja filma je da kada se nalaziš unutar nekog mikro sustava postaneš upleten u odnose do te mjere da si svestan svakog krivog pogleda, svake krive riječi i to te progoni. Ona prijavljuje profesora povijesti u trenutku kada joj konflikt postane najosobniji, kada upadne u tu dječiju arenu, a ne onda kada je gledatelj možda na strani činjenice da ga treba prijavit. Ono što je meni bilo bitno je da zapravo svi likovi uvijek djelaju iz vlastite povrede, a ne iz zloće.

Kao pedagogica ona je sjecište svih komunikacija – ravnatelj-profesori, ravnatelj-roditelj, roditelji-profesori, a djeca su glavna u svemu tome. Ona je konstantno svjesna svih konflikata i mora bit medijator, a opet kao takva  zapravo svima smeta. Odnosno, kad nije kritičan trenutak, doživljavaju je suvišnom i kao da bi bilo bolje da je nevidljiva. U konstantnoj je borbi u zbornici između toga da se želi uklopiti i biti deo društva,  dok s druge strane ako bude nevidljiva ona ne radi svoj posao, a to ipak želi, i tu je zapravo taj njezin bolni konflikt.

S jedne strane karakteri su punokrvni, a opet tipski i prepoznatljivi. Na koji način ste gradili likove?

Ključni trokut su Anamarija, profesor povijesti Siniša i ravnateljica Vedrana. Siniša je tragičan lik i zapravo je na neki način lako suosećati s njim, zato što je jasno da je, bez obzira na sva zla koja čini drugima, zapravo sam sebi najteži. Što smo stariji sve više razumjemo kako dođe do toga da čovjek na neki način propadne iznutra. Djeca često prihvate takvog profesora, ja sam imala iskustva da sa najvećim luđacima imam modus operandi, a problem nastaje u trenutku kada takav čovjek osjeti izdaju. On je meni veoma zanimljiv i kompleksan, podsjeća me na mog djeda u nekim stvarima i privatno ga osjećam kao čovjeka. Istovremeno, on je vrlo paradigmatski tip osobe za našu sredinu. Djeca koja glume u filmu su na vlastitom iskustvu vrlo dobro razumjela smisao tog lika i ispostavilo se da svako od njih u školi ima takvog profesora.

Ravnateljica Vedrana predstavlja točku nakon koje se ne ide. Škole su često isprepletane sa gradskom vlašću i ovise od utjecaja ljudi odozgo, a to je ravnateljicin teret. Bilo mi je zanimljivo prikazati je kao nekog ko ima vlastite bojazni. Ona održava status kvo u simboličkom smislu, ali iz svoje perspektive ona cijelo vreme radi za dobrobit škole. Teatralna osoba na vlasti, patnik, žrtva do razine karikature je nešto što se može uočiti u našem društvu i za njezin karakter vukli smo paralelu tog tipa osobenosti.

Film je strukturalno i formalno veoma bogat, da li bi nam rekla nešto više o načinu na koji je sadržaj filma povezan sa formalnim i estetskim aspektima (kolorit, scenografija, etnografski elementi, folklorna muzika itd.)?

Već tokom pisanja scenarija bilo mi je jako važno da struktura bude povezana sa temom jednako kao i sama radnja. Odnosno, da sve bude isprepletano i da stil filma i priča budu jedno. Kroz vizuelne i scenografske elemente pokušali smo da stvorimo dojam da je cijeli prostor poput omče, nešto što postaje teretom samo po sebi. Sva glazba u filmu (u izvedbi našeg nacionalnog ansambla „Ladno“) prisutna je od početka u samom scenariju i bila mi je izumno važna za značenje priče. S jedne strane to repetativno kolo korespondira sa kružnicom, ciklusom, godišnjim dobom, školskom godinom. S druge strane ono što su meni te pjesme značile, a imam dojam da je to publika vrlo točno primila, jeste osjećaj povijesti, odnosno ponavljajućih emocija. To što protagonistkinja proživljava je nešto što je već generacijama proživljavano. Čitav emotivni punkt i prijelomna točka promene korespondiraju sa pjesmom i melodijom, što predstavlja nasleđe prethodnih generacija. Dakle, Anamarija u taj ciklus ulazi prvi put i postaje svijesna da će postati dio njega, i jedino što može je biti mudrija, ali ne i očekivati da je ciklus moguće razbiti.

Pažnju su mi privukli detalji – slike na panoima (naivno slikarstvo Ivana Genaralića) i dečiji crteži raspeća….

U filmu postoji komunikacija između folklornog, tradicionalnog i neke blago krišćanske nametnute priče o prihvatanju uloge žrtve. Bilo mi je zanimljivo razmišljati o tome u kontekstu kraja filma, pa su svi ti elementi zapravo tome doprinosili. S jedne strane ona ima opciju postati kao Siniša, cinik koji je izvan svega, što može biti i primamljivo, a s druge strane tu je opcija prihvaćanja zborničke apatije. Trebalo mi je vremena da pronađem kraj filma, a to je da neka ljutnja na sve to može ostati, odnosno mudriji si zreliji, ali i dalje se smiješ ljutit.

Pored filmske režije završila si komparativnu književnost. Kako je to uticalo na tvoj autorski izraz, da li postoji neki konkretan književni uticaj?

Studije komparativne književnosti utjecale su na to da razmišljam veoma strukturalno i da postavljam formalističke ciljeve koji su možda neprivlačni na nekom pičing sešnu za produkciju filma. Međutim, meni je kao nekome ko se bavi i filmskom teorijom bilo bitno da film bude formalno zanimljiv. Kada iz ove perspektive razmišljam o nekom budućem film čini mi se da je to nemoguće ponoviti, ali to za mene predstavlja mnogo veći izazov nego smisliti samu radnju filma.

Koliko je ovako kompleksan i specifičan projekat bilo teško produkcijski realizovati?

Što se tiče tehničke razine sudjelovala sam u projektu Torino lab. Taj je dvogodišnji program vrlo cijenjen u filmskom svjetu. Tamo sam imala prekrasno iskustvo i puno sam naučila o pisanju. Međutim, bez obzira na sav vanjski interes, priznanja i nagrada, film je bilo veoma teško realizirati. U razvojnom procesu bilo je nemoguće finansirati ga jer je nepreporučljiv i teško ga je sročiti u jednoj rečenici. Na kraju smo došli do toga da film snimamo u užasno oskudnim uvjetima, a cijela ekipa je pristala na projekt iz neke vjere i entuzijazma. Velika zasluga pripada producentici Ankici Jurić i njenoj producentskoj kući Kinorami. Kad smo shvatili da ga nećemo moći snimiti ni u blizu idealnim uvjetima, ona je gledajući u mene i shvaćajući da ja jednostavno to moram uraditi rekla „Okej, idemo!“. Tako da smo film snimili sa velikim teretom i osećajem da nema mesta za propuste, i da se ništa ne može ponoviti.

Snimili smo praktično bez rasvete, a odluka da nam je mizanscena važnija od svjetla omogućila nam je tu vrstu pokreta. Nismo mogli bit slobodni u pokretu kamere jer nismo bili u mogućnosti da zagradimo svaki kut sobe. Uspeli smo zahvaljujući snimatelju Danku Vučinoviću koji intuitivno razumje da li su se stvari naprosto dogodile u sceni, ali neke inače bitne stvari smo u ovom slučaju morali staviti u drugi plan.

Da li primećuješ neku konkretnu težnju u savremenom hrvatskom filmu i kako bi pozicionirala sebe okviru aktuelne hrvatske scene?

Pripadam generaciji mladih autorica koje su već na fakultetu zauzele javni medijski prostor iz razloga što su kritičari obratili pažnju na naše kratke filmove. Činjenica da smo ženske autorice je nešto što je bilo svima zanimljivo, bez obzira što naše autorske perspektive nisu unisone.

Što se suvremenog hrvatskog filma tiče pojavio se niz dugometražnih filmova koje su režirale ili pisale žene i koji tematiziraju žensku poziciju unutar dalmatinske obitelji. To su Hana Jušić („Ne gledaj mi u pijat“ 2016), Barbara Vekarić („Aleksi“ 2018), Lana Barić („Tereza 37“, 2020), Antoneta Alamat Kusijanović („Murina“ 2021). Ovi filmovi su bili veoma primjećeni , a istražuju što odrastanje, što zreliju žensku poziciji u okviru privatne sfere. Dakle, ovde je akcenat na rodnom oslobađanju i pitanju gdje je eventualno izlaz, a gdje izlaza nema i zapravo nisu vrlo optimistični. Ove autorke su moje kolegice i prijateljice sa kojima generacijski korespondiram, ali moj film je usredočen na nešto sasvim drugo, odnosno na neku radničku poziciju, profesionalnu, radnu sferu, a ne privatnu. Zanimljivo je da se o ovom filmu u Hrvatskoj nigde nije pisalo iz to rodnog ugla, mada se do sad o meni kao reditaljici kratkih filmova uvijek pisalo kao ženskoj autorki, ovdje to nije bio slučaj. Ovaj film je zapravo ogledalo društva, a priča je dosta univerzalna tako da akcenat nije bio na tome da je film radila žena autorica sa glavnim ženskim likom.

 

Naslovna fotografija je preuzeta iz FEST press kit-a.

Svi tekstovi odražavaju isključivo stavove autora i ne predstavljaju stavove Filmskog centra Srbije, kao ni NFC Filmarta. Filmski centar Srbije i NFC Filmart se odriču odgovornosti za sve upotrebe informacija koje su u njima sadržane.