Kada smo grupisali filmove koje je u prethodnih deset godina srpski ogranak Akademije za filmsku umetnost i nauku prijavljivao kao nacionalne predstavnike u kategoriji Najboljeg internacionalnog filma, mogli smo da uočimo jedan, načelni pravac. Naime, u prethodnih deset godina, u proseku je svake druge godine prijavljivan film sa tematikom iz nacionalne istorije, pa smo te filmove mogli da upoređujemo prema zajedničkom parametru — odnosu prema toj istoj nacionalnoj istoriji. Kako će predmet ovog članka biti filmovi koji imaju savremenu tematiku, nameće se da i parametar prosuđivanja ostane isti, dakle ispitivanje odnosa prema deljenoj stvarnosti i implikacija jedne takve reprezentacije i samoreprezentacije.

U ovoj se grupi tako nalaze pet vrlo različitih ostvarenja: 2012. godine, prijavljen je film Gorana Paskaljevića, Kad svane dan, tri godine kasnije Enklava Gorana Radovanovića, za kojom su godinu za godinom usledila savremena ostvarenja — Dnevnik mašinovođe Miloša Radovića, Rekvijem za gospođu J. Bojana Vuletića i na kraju Izgrednici, Bojana Zečevića. Svi ovi filmovi imaju jasnu strukturu, odvojene i manje ili više celovite protagoniste, ili grupu protagonista. Paradoksalno, najbolji od ovih filmova, koliko god pesimistični ili melanholični, na kraju ipak završavaju narativ sa upornom željom za životom.

Takav je i najbolji od ovog oskudnog izbora, Rekvijem za gospođu J Bojana Vuletića, koji potpisuje i scenario. Film prati izvesnu Gospođu J. (Mirjana Karanović), koja, nakon smrti svog muža, od ponedeljka do petka pokušava da se ubije. Nekada lepog glasa, Gospođa J. sada luta kroz razrušenu zemlju i razrušenu porodicu, suštinski ne videći svrhu svog postojanja. Uverena da je suvišna, ona urezuje svoje ime, godinu rođenja i godinu smrti na ploču pored muževljevog imena, pripremivši sve za svoju smrt — čak i neophodan novac. Međutim, kada ipak ne uspe da povuče obarač, premda je bila sasvim spremna da to učini, ali nakon što je dotakla dno, nalazi bar nekakvu naznaku smisla, kada na kraju filma čujemo njen dugo opisivani vrsni glas.

Insert iz filma „Rekvijem za gospođu J.“

Vizuelni aspekt Rekvijema jedan na jedan odgovara prikazu tupe, parališuće depresije koja je uzrokovana propašću jednog društva i njegove srednje klase, s jedne strane, ali i smrću bližnjeg s druge. Kamera je statična, enterijeri u neredu, oni privatni u ličnom, a javni u neredu koji dolazi s propadanjem. Eksterijeri su po pravilu sivi, jednolični, ravni. Vuletić vrlo precizno i svedeno skicira sliku jednog pojedinca i jednog izrazito otuđenog društva, gde su najiskreniji i najempatičniji oni koji su stalno u dosluhu sa smrću, iznad kojeg, dotaknuvši dno, jedna žena ipak uspeva da se izdigne.

S druge strane, po tonu drugačiji od Rekvijema, Dnevnik mašinovođe dovodi do slične kulminacije, premda se Miloš Radović nije upuštao u društvene okolnosti svog narativa. Za osnov filma radije je poslužila bizarna činjenica da svaki mašinovođa tokom svog radnog veka nenamerno ubije nekoliko desetina ljudi. Tako mašinovođa Ilija (Lazar Ristovski) slučajno spašava dvanaestogodišnjeg Simu (Petar Korać, Pavle Erić), netom pobeglog iz sirotišta, koji je bio rešen da se ubije. Tako Sima postaje Ilijin usvojenik i čvrsto rešen da postane mašinovođa. U jasno pozicioniranom, obaška bizarnom coming of age zapletu, Radović prikazuje neobično sazrevanje, inicijaciju mladića i razvijanje jednog odnosa od hladnog i okrutnog do toplog i privrženog. Premda je narativ vrlo dobro sproveden, Dnevnik mašinovođe se suštinski sasvim zasniva na začudnim pojedinostima svakodnevice mašinovođa čiji je učinak potpuno nezavisan od učinka filma.

Insert iz filma „Dnevnik Mašinovođe“

Ovde, međutim, treba povući crtu s detaljnijim analiziranjem filmova, te napraviti izvesni formalni zaokret. Naime, mnogo korisnije od analize naredna tri filma, Kad svane dan, Enklava i Izgrednici moglo bi da bude sravnjivanje izbora koji je bio stavljen pred srpski AFUN. Naime, kada je za srpskog predstavnika izabran Kad svane dan, pored njega su se takmičili dva za srpsku produkciju izuzetno atipična filma: Parada Srđana Dragojevića i Ustanička ulica Miroslava Terzića. Kada je izbor pao na Enklavu, u opticaju su bili još Branio sam mladu Bosnu Srđana Koljevića, Bićemo prvaci sveta Darka Bajića, Ničije dete Vuka Ršumovića. Ova dva slučaja izbora najzanimljivija su možda jer su oba filma, Kad svane dan i Enklava, izuzetno velikom većinom pobedile na glasanju. Ovakav diskurs doći će naravno do vrhunca sa prošlogodišnjim izborom Kralja Petra Prvog za srpskog predstavnika, pored filmova kao što su Šavovi ili Teret. Ali i takav izbor je samo kulminacija baštinjenih vrednosti, kada je se voljno marginalizuju filmovi koji na zdrav način problematizuju zajedničku stvarnost, kao što je to pre dve godine bio film Mile Turajlić Druga strana svega, u korist jednog bledog, labavog sociološkog trilera kakvi su Izgrednici.

Kad svane dan govori o čoveku koji u svojim poznim godinama saznaje za jevrejsko poreklo svojih bioloških roditelja (Mustafa Nedarević), i njihovom stradanju na Starom Sajmištu. Enklava, najkraće rečeno, opisuje život Srba na Kosovu kroz prizmu jednog srpskog dečaka. Hoće se reći da je prvi derivat izuzetno popularne teme koja, premda je globalno od neporecivog značaja, u Srbiji je više dekorumska jer je epicentar zbivanja Holokausta bio u Trećem Rajhu, a komunistička Jugoslavija bila ona koja je bila nosilac antifašističkih svetonazora. Drugi film je opet derivat ustaljene reprezentacije Kosova koje ne manjka u velikim medijima, pa tako i na filmu.

„Kad svane dan“

Međutim, kada stvar dođe do izbora, ovakva problematika se zaoštrava. U odnosu na svoje konkurente, Kad svane dan osvojio je čak osam glasova, dok su naredna dva, Parada i Ustanička ulica osvojili redom tri i dva glasa. Ovo je posebno zanimljivo u kontekstu korenitih problema srpskog društva: odnosu prema ratnim zločinima i njihovim počiniocima, kao ključni motivi oba potonja dva filma, ali i homofobije i desničarskog ekstremizma kojim se Parada takođe bavi. Kada se ovakav jedan prosede, vrlo dakle nebezbedan, nađe barabar sa jednom sigurnom rukom, ovde oličenom u Paskaljevićevom filmu Kad svane dan, izbor je čini se jasnim, što dovodi do zaključka da Srbija, ni u kom segmentu javnog diskursa, nije voljna (ili bar vrlo retko) da pruži samoreprezentaciju koja daje suštinski kritički pogled na njenu prošlost ili sadašnjost.

U istom su se smeru kretale odluke i kasnijih godina. Enklava je svojevremeno osvojila ubedljivu većinu glasova: čak petnaest od mogućih osamnaest, što znači da ostali kandidati (Ničije dete, Bićemo prvaci sveta i Branio sam Mladu Bosnu sa po samo jednim glasom) nisu bili ozbiljno ni uzeti u razmatranje. Ovakva jednoglasnost ne može a da ne bude sumnjiva; rezerve prema Mladoj Bosni ili Prvacima sveta svakako su opravdane, ali očito skrajnjivati Ničije dete ne može a da ne bude podozrivo, pogotovu kada se uzme u obzir da je to jedan višestruko nagrađivan film. Da je ovo izolovan slučaj biranja podobnijih narativa i reprezentacija od onih suštinski kvalitetnih, to bi se još moglo uzeti za grešku; međutim, to radije postaje pravilo.

Tako su izabrani i Izgrednici, koji su pored nekolikih manje poznatih ostvarenja bili u konkurenciji i sa jednim retkim ostvarenjem srpskog dokumentarnog filma — reč je o filmu Druga strana svega Mile Turajlić. Izgrednici Dejana Zečevića, po scenariju Đorđa Milosavljevića, prate grupu od troje mladih studenata sociologije koji sprovode eksperiment društvene entropije; međutim, eksperiment postaje od drugog značaja i njihovi međusobni odnosi eskaliraju različitim „ubistvima”. Iako je premisa zanimljivo postavljena, u ključu nekakve socio-psihološke drame ili trilera, spor tempo i neutemeljenost početne tačke u savremenom srpskom (ili bilo kom drugom) društvu, onemogućava ozbiljniji učinak ovog filma. Kako Izgrednici nemaju potporu u savremenoj stvarnosti, oni je tako pacifikuju i od nje se distanciraju. Naravno, kada se takva činjenica uporedi sa burnim implikacijama dokumentarnog prikaza Jugoslavije i Srbije Mile Turajlić filmom Druga strana svega, jednim vanredno svežim filmskim ostvarenjem, ta paranoidna sklonost srpskog ogranka AFUN-a da bira najbezbednije filmove koji ne bi ugrozili srpsku nacionalnu reprezentaciju poprima paradoksalne i na kraju krajeva bizarne dimenzije.

Nakon deset analiziranih primera, postaje jasno da postoji pravilo izbora srpskog kandidata za Oskara. Taj je parametar potpuno apartan od sklopa filma ili njegovog kvaliteta; dobar film može da prođe akademijsku cenzuru samo ako prikaz društvenog aparata dovoljno dobro ukopa. Sa samo dva izuzetka pokušaja problematizovanja srpskog nacionalnog duha, prestaje da bude čudno što se „nekoliko puta desilo da filmovi koji su imali zapaženu distribuciju i pohvalnu kritiku u Americi ne budu izabrani”, i zaključak da se to događa „iz krajnje političkih razloga”, kako kažu Ivan Velisavljević i Đorđe Bajić, zapravo se sam nameće. Nije ni čudo što se članovi srpskog ogranka AFUN-a, osećaju kao da filmska zajednica ne uvažava njihovo mišljenje jer je ono, ipak, vrlo retko objektivno.