NASLOV FILMA: Šafarikova 19

SCENARIO: Lana Pavkov, Dejan Prćić

REŽIJA: Lana Pavkov

ULOGE: Jasna Đuričić, Jovana Gavrilović, 
Sunčica Milanović, Ivan Marković, 
Deneš Debrei

TRAJANJE: 19’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2019.

 

U okviru 7. izdanja festivala Japansko-srpskog filma održanog u Jugoslovenskoj kinoteci prikazan je i kratkometražni igrani film, premijerno prikazan 2019. godine na 47. izdanju FEST-a – „Šafarikova 19“ rediteljke Lane Pavkov. U pitanju je studentski rad u produkciji Fakulteta dramskih umetnosti, koji je dobio nagradu za najbolji pitching u okviru Zagreb Film Festivala. Film je podržan i od strane Filmskog centra Srbije.

Naslov filma upućuje na adresu porodičnog zdanja, čija neizbežna prodaja predstavlja agens celokupnog narativa. U ovom filmu su već prepoznati žanrovski elementi drame apsurda, koji se najneposrednije čitaju kroz dijaloge u kojima akteri otkrivaju sami sebe, svoje identitete, međuljudske odnose, iščuđavajući se najočiglednijim činjenicama stvarnosti i svakodnevnog života.

Atmosfera filma poseduje epitete bajkolikog i snolikog, vidljive transponovanjem narativa u neodređeno vreme prošlosti i labilno povezanim elementima stvarnosti. U duhu apsurda, čitav narativ je vođen neodređenim saspensom, dok se motiv kuće u kojoj se radnja i odvija javlja kao svojevrstan mekgafin filma.

Glavnu ulogu tumači Jasna Đuričić kojoj je dodeljena uloga vlasnice kuće i majke mlade Anje (Jovana Gavrilović), dok se radnja odvija tokom svečane večere kojoj prisustvuje kućepazitelj i zvanice nepoznate majki i ćerki, odnosno vlasnicama kuće. Ukupna filmska drama „Šafarikove 19“ nosi nešto čehovljevsko u sebi. To pronalazimo u datim slikama prostora i vremena, samom scenariju i temi filma. Očigledna referenca na Čehova predstavlja koncentrisanje radnje na prostor porodičnog doma, predstavljenog starim (akademističkim) zdanjem, koje je prepušteno urušavanju. Više nego priča o kući, u pitanju je priča o jednoj porodici građanske klase, predstavljene atributima i simbolima građanstva (klavir, otmen escajg, lepi maniri, pristojnost), koji ne pripadaju vremenu u kom se nalaze i ispoljavaju nesposobnost adaptiranja, uhvaćeni u raljama realnosti.

Narativ doprinosi akcentovanju nesvesnog, kako aktera, tako i posmatrača. Junaci filma odbijaju da se suoče sa stvarnošću, u skladu sa čim rediteljka kreira jednu apsurdnu situaciju u kojoj majka Vanja i kćerka Anja tek tokom odvijanja filma shvataju da su u srodstvu, da su u društvu ljudi koje su same pozvale na večeru, da ne mogu da priušte večeru koju su priredile, da sutra treba nešto strašno da se desi. Neodređenost vremena radnje predstavljena je kroz elemente mizanscena, kostima (Biljana Grgur) i ukidanje svake reference na sadašnjost. Kompozicija unutar kadra kreira groteskne prizore, koji koncepcijski oponašaju karneval u bahtinovskom tumačenju fenomena.

Vizuelna konstrukcija karnevalizacije u ovom kontekstu igra ulogu u najavi strašnog događaja, koji je pred nama sve vreme (scene urušavanja krova), ali koji tek na kraju otkrivamo kao prodaju kuće za koju je protagonista egzistencijalno i karnalno vezan. Elementi karnevala se mogu pronaći u vrlo specifičnoj scenografiji (Una Jankov i Daniela Dimitrovska), koja u okviru mizanscena oslikava nekoliko hronoloških linija s kraja 19. i početka 20. veka, krupnim kadrovima sa barokno aranžiranim prizorima gozbe i katarzičnom smehu koji dovodi do dramske kulminacije u kojoj glavna junakinja, postajući svesna sopstvene tragedije, počinje da uništava kućni inventar.

Dramaturgiju odlikuje niz repetitivnih momenata, koji odlažu razrešenje radnje i produbljuju afektivnu ambivalentnost junaka. Ideju kako ništa od onoga što se dešava nije realno, podriva nelogična motivacija postupaka koji pokreću narativ: kontinuirano ponavljanje činjenica u formi utisaka (replike često počinju rečima; čini mi se“), atmosfera večitog čekanja, prikaz izgubljenog vremena i oduzetih identiteta. Simbolično evociranje svesnog zapažamo tek u drugoj polovini filma, u trenutku kad Grofica pali cigaretu. Tada počinje ono što je suočavanje sa realnošću i značenjem tragedije oličene u materijalizaciji oronulosti i nužnim odricanjem od kuće koja simboliše sopstvenu (žensku) genealogiju, identitet i nasleđe.

Autorka filma u okviru posvete na početnoj špici navodi kako je film priča „o njenoj majci, majci njenog oca i majčinim ćerkama“, eksplicitno referišući na autobiografsku komponentu filmskog teksta. U pozadini same priče nalazi se osobena autorska percepcija, inspirisana ličnom dramom u vezi sa porodičnom kućom, koju je podjednako teško otuđiti i održavati. Takođe, repetitivni elementi dijaloga – poput permanentnog izgovaranja konstatacije – kako je to čudno – preuzeti su iz svakodnevnih porodičnih dijaloga. Film predstavlja vrlo originalan spoj realnosti i fikcije, koji sugeriše da je stvarnost dosegla onaj stepen apsurda u kom i nešto sasvim realno može da deluje nadrealno.

Vizuelni kvaliteti filma su, ogromnim delom, zasnovani na ukupnom dizajnu scene, pažljivo odabranim i idejno opravdanim rešenjima kostimografije i scenografije. Kompozicija kadra i generalna estetizacija i stilizacija slike, koja koristi elemente dvostrukog rama i višestrukih planova unutar kadra, pokazuje zreo pristup direktora fotografije Luke Trajkovića. Višestrukim planovima i frejmovima, koji sadrže nešto kjubrikovsko u sebi, fotografija podražava utisak sublimnog kao dominantne karakteristike unutrašnjeg stanja junaka i spoljnjih okolnosti. Posebno važan aspekt koji doprinosi dramaturgiji filma predstavlja autorska muzika Miroslava Baka, koja istovremeno doprinosi održavanju saspensa i disonantnosti svečanog propadanja.

„Šafarikova 19“ potvrđuje zrelost i snagu autorskog izraza koju sve češće viđamo kod mladih reditelja. Iako je u pitanju kratka forma, film postavlja određene standarde, naročito u pogledu produkcije, koji svedoče koliko je važan svaki od pojedinačnih aspekata koji grade filmsku celinu kao i međusobni odnos filmskih elemenata. Govoreći u kontekstu studentskog filma, možemo zaključiti da je u pitanju ostvarenje koje karakteriše visok stepen ozbiljnosti mlade rediteljke i ostatka tima, koje može da parira i mnogo iskusnijim rediteljima i ostvarenjima dužeg formata.