NASLOV FILMA: Mi smo videli leto

SCENARIO: Nađa Petrović

REŽIJA: Nikola Stojanović

ULOGE: Jelena Tjapkin, Nikola Pavlović, Mario Vrećo

TRAJANJE: 19’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2019.

 

Postoji izvesni međuprostor, interval raskoraka, period tranzicije. U tom graničnom prostoru lebde predgrađa, mali srpski gradovi koje omladina polako dezertira, ali i sama omladina podeljena između (kolike-tolike) bezbrižnosti detinjstva i adolescencije i koračanja ka zrelosti. Upravo se u njemu i fabularno i simbolično situira „Mi smo videli leto“ (2019), studentski film Nikole Stojanovića. Ovo kratkometražno ostvarenje prati mladu Enu, koja pakuje kofere za Kaliforniju, a dan pred odlazak provodi sa prijateljima Stefanom i Jovanom u perifernom radničkom naselju u kome žive.

Naizgled jednostavno postavljena radnja, bez naročitih peripetija, sasvim pristaje Stojanovićevim nastojanjima. Dvadesetominutni „Mi smo videli leto“ sav je u ekonomičnosti (trajanja, sredstava, dijaloga), ne poseže za udaljavanjima i digresijama, flešbekovima i artificijelnim zapletima, te odaje utisak zaokruženosti. U tako omeđenom okviru, svaka suvišna scena, pa i suvišna replika, vidno bi odskakala od svedene postavke, ali Stojanović i scenaristkinja Nađa Petrović srećom zaobilaze zamku pretrpavanja. Dijalozi su stoga minimalistički, dok šačica diskusija između protagonista prirodno i vešto donosi (generacijski) svakodnevni govor. Takav izbor može se opravdati i trenutkom u životima protagonista koji se prenosi na veliko platno. Nije li taj tranzicioni momenat upravo onaj u kome nedostaje reči? O čemu bi intimni drugarski trougao mogao da priča? Da razglaba o dugogodišnjem druženju, nagađa šta Enu čeka sa druge strane okeana? Neizrečeno, prećutano verbalno će se iskristalisati u središnjem afektivnom izlivu, gde će Jovan na kratko otvoriti Pandorinu kutiju razloga Eninog odlaska u Ameriku.

Uz rizik da preterano „učitavamo“, usudićemo se da podvučemo i reč „videli“ u naslovu ovog debitantskog ostvarenja. Junaci su leto svakako doživeli i proživeli, ali su ga jednako i videli i čuli, kao posmatrači-slušaoci svog života koji počinje da se odvija u pravcu nad kojim će imati sve manje kontrole. Shodno tome, „Mi smo videli leto“ se pre svega nameće kao film atmosfere, gde tišina i muzika govore više od dijaloga, dok se na vizuelnom planu naročito ističe fotografija Mladena Teofilovića. Njeni dominantni topli i melanholični tonovi igraju presudnu ulogu u kreiranju ambijenta i izgradnji odnosa junaka. Estetski gledano, nismo daleko od savremenog indi-filma autora Instagram-generacije gde slika, moderna, ležerna i dopadljiva, priči daje sanjarski okvir. Što se tiče kadrova, totali se smenjuju sa srednjim i krupnim planovima protagonista, čime se sugeriše saglasje između napuštenih dekora i unutrašnjih previranja junaka. Totali ostavljaju dvojak utisak: svojom širinom oslikavaju mladalačku slobodu,  ali i ukazuju na napuštanje, ključnu reč Stojanovićevog filma. Silosi, fabrika, polja, putevi, nesavršeni i pusti eksterijeri istovremeno su i oda periferiji (film je sniman u Padinskoj Skeli), ali i podsetnik na odumiranje zaboravljenih predela. Ovaj aspekt dodatno je naglašen naizmeničnim snimanjem iz ruke i statičnim kadrovima, koje navodi na dinamične, gotovo divlje karaktere junaka nasuprot umrtvljenosti predela.

U svemu tome možemo prepoznati narativ koji se postepeno i sa razlogom ustaljuje u srpskom filmu i serijama: mladi napuštaju manje ili više zamrlu (uglavnom) urbanu sredinu u potrazi za perspektivom. Tematski okvir nije nov, ali preimućstvo ove razglednice o odrastanju leži u odluci reditelja da publiku poštedi objašnjavanja i prepusti pripovedanje sugestivnim slikama. Posledica takvog izbora su i određeni nedostaci u karakterizaciji junaka. Čini se na primer da su muški likovi više-manje skicirani i tek su nam u naznakama date njihove interakcije sa okolinom, koje bi mogle biti esencijalne za njihovo razumevanje. No, na tome se ne treba posebno zadržavati jer je ovde ipak jasna namera da se troje protagonista „zatvore“ u neku vrstu ljubavno-prijateljskog „balona“, u stakleno zvono letnje melanholije koje ih štiti od stvarnosti (i samo leto, naročito u adolescentskim godinama, ima pomenutu tranzicionu vrednost), pomalo nalik onome iz Bertolučijevih „Sanjara“. Autor primat daje malim gestovima, beznačajnim, ponekad i besmislenim radnjama. Bacanje kamenja, puštanje bicikla niz ulicu, ispijanje vinjaka i piva, sve navodi na poslednje trzaje bezbrižnosti, na krajnje utočište pre stupanja u svet odraslih.

Glumačka podela svakako je još jedna od prednosti ovog debija. Jelena Tjapkin ističe se na trenutke harizmatičnom i razigranom, na trenutke tihom izvedbom. Posebno su značajni njeni odsutni i dvostruko nostalgični pogledi – kao da se njima vraća u detinjstvo, ali i da iz svog budućeg američkog života već gleda unazad na poslednji dan sa Stefanom i Jovanom. Osim Tjapkin, i mladi muški dvojac (Nikola Pavlović i Mario Vrećo) glumačke zadatke obavlja sasvim uverljivo.

Za motivsku uvezanost zaslužan je središnji motiv pasa (za engleski naslov ovog filma je dovitljivo odabrano „Dog Days of Summer“). Dok su napušteni stariji psi u azilu (stege odraslog života? američkog ultra-kapitalističkog društva koje čeka Enu?), nakratko vidimo i psiće, naizgled na slobodi ali zapravo prepuštene sebi. Paralela između odrastanja junaka i napuštenih životinja još je očiglednija u finalnom klimaksu, o kome, zarad užitka gledalaca, nećemo dalje govoriti. Snažniji utisak od ove (pomalo ziceraške ali fino izvedene) metafore ostavlja postupak oneobičavanja sa pljuvačkom. Ena kroz svoj mikro-ritual dodira pljuvačkom nakvašenim dlanom ostavlja deo sebe Jovanu, Stefanu, svom detinjstvu i gradu koji više ne postoji.

Na kraju, prvobitna Stojanovićeva namera da dočara leto bezbrižnosti i vreline, lenjosti, drugarstva i senzualnosti, iznedrila je sasvim uspelu vinjetu o odrastanju. Mnogo više od studijske vežbe, kratkometražni uradak „Mi smo videli leto“ najavio je novi autorski rukopis u srpskom arthaus filmu. Iste godine, Stojanović će u „Šerbetu“, noćnom i dekadentnijem naličju „Leta“, još hrabrije i režijski razigranije nastaviti da razvija svoje trope, pasiju prema marginalnom i prikaz turbulentne mladosti.