NASLOV FILMA: Izbrisana (Erased)

SCENARIO: Miha Macini

REŽIJA: Miha Macini, Dušan Joksimović

ULOGE:  Judita Franković Brdar, 
Sebastijan Kavaca, Izudin Bajrović, 
Doroteja Nadrah

TRAJANJE: 85’

ZEMLJA: Slovenija, Hrvatska, Srbija

GODINA: 2018.

Ovaj osvrt na drugi celovečernji film Mihe Macinija (Miha Mazzini) dolazi u trenutku u kome istorijska filmska fikcija sa ratnim predznakom puni instant-rasprave u regionalnim kuloarima društvenih mreža. Bez kvalitativnog suda i hijerarhizacije datih naslova, pomenimo da su se u prethodne dve godine ovdašnji reditelji i rediteljke (premijerno ili ne) uhvatili u koštac sa nekim od najbolnijih tačaka „novije“ istorije („Quo vadis, Aida?“, „Dara iz Jasenovca“, „Dnevnik Diane Budisavljević“, „Šavovi“, a da pritom sve filmove nose ženske uloge), čime se u neku ruku potvrdila teza da filmska umetnost u postjugoslovenskim okvirima na sebe skreće značajniju pažnju tek kad se suoči sa istorijskim kontroverzama.

No, pre nabrojanih uradaka, slovenački romanopisac Miha Macini dotakao se u romanu „Izbrisani“ (2014) te u adaptaciji i režiji istoimenog filma (2018) još jednog tabua s kraja prošlog veka: fenomena „izbrisanih“, tj. stanovnika Slovenije poreklom iz drugih krajeva Jugoslavije (sa prezimenom na –ić, reći će jedan od likova) koji su tokom rata u Hrvatskoj preko noći nestali iz administrativnog sistema odskora nezavisne Republike Slovenije. Kafkijansku premisu slovenačko-hrvatsko-srpska koprodukcija obrađuje, sasvim očekivano, kroz vizuru borbe pojedinca protiv sistema: izbrisana iz naslova je Ana Jovanović, vaspitačica poreklom iz Kragujevca koja je čitav život provela u Sloveniji. U ionako turbulentnim okolnostima, ulog se povećava kada Anu, zbog nevažećih dokumenata, nakon porođaja otpuste iz bolnice dok njenu novorođenu ćerku zadrže u porodilištu.

Dramaturški gledano, književnik-scenarista Macini igra na sigurno, oslanjajući se na jednostavan scenaristički model za junakinjin put kroz uspone, padove i o(bes)hrabrujuće susrete, koji ipak na trenutke ostavlja utisak nedorađenosti (nedovoljno jasan odnos Ane sa roditeljima). Prisustvo literarnog predloška oseća se u elegantno doziranim i relativno tečnim dijalozima, a na takvo klasicističko ruho nadovezuje se i fotografija (Dušan Joksimović, ujedno i koreditelj): pročišćena, na momente možda i previše, ali dovoljno atmosferična i sugestivna u dočaravanju bezličnog okruženja i bezizlazne situacije.

Macini i Joksimović ostaju dakle u ne preterano maštovitim okvirima istočnoevropske društvene drame, a režija vidljivije pati tek kad se odmaknu od školskog pristupa i posegnu za usporenim kadrovima (Anin prolazak kroz grad, scene sa bebom). Artificijelnost slow motion-a i učestalost takvih scena jednačina je koja, umesto da razbije zadati tempo, film odvlači u manir. Potentni simbolični trenuci, poput presecanja Anine lične karte na šalteru, svojom prenaglašenošću paradoksalno gube na snazi. Veliki udeo u tome treba pripisati i preopterećenosti ekstradijegetičkom muzikom. Oproban holivudski recept u kome nam durovi i molovi diktiraju osećanja ovde kvari opšti utisak. Drugim rečima, punktovima emotivnog naboja i prirodno dramatičnom narativu dodatna teatralizacija jednostavno nije potrebna. U ovakvom ostvarenju sa inherentnim saspensom – samohrana majka rastavljena od deteta, lišena svih prava, dok se nastavlja raspad njene nekadašnje države – teskobu i napetost bi delotvornije podvukla tišina, ali joj rediteljski dvojac ne veruje. Takvo nepoverenje rezultiraće u nedopustivoj sceni Aninog plesa za decu ispred vrtića, koja u najboljem slučaju izgleda kao reklama za voćne sokiće.

„Izbrisanu“ u više sfere izdiže glavna glumica Judita Franković Brdar, koja pohvalno zaobilazi gotove ekspresivne obrasce. Oslanjajući se na snažno unutrašnje saživljavanje sa likom, Franković Brdar ostvaruje minimalistički izraz, koji je čini ubedljivim čak i u režijski slabim, pa i u onim najsentimentalnijim sekvencama. Filmom dominiraju njeni krupni planovi koji ističu markantno lice, složenu mikro-glumu u kojoj se mešaju stoicizam i očaj, vera u ljude i cinizam prema sistemu. U svedenom prostoru koji im je namenjen, i epizodni likovi uglavnom su pažljivo izgrađeni i iznijansirani, delom zahvaljujući preciznom tumačenju sporednih glumaca (Marko Mandić, Jernej Kogovšek, Izudin Bajrović).

Iako ne uvek dosledno izveden, film Mihe Macinija i Dušana Joksimovića uspeo je da u vrlo ekonomičnih 85 minuta kroz različite aspekte (porodični odnosi, političnost medija, altruizam, empatija) donese širinu borbe pojedinca zapetljanog u birokratsku mrežu. U tom smislu „Izbrisana“ svakako ne predstavlja formalni iskorak u ovdašnjim kinematografijama, ali signalizira da filmska forma itekako može i mora da se nosi sa događajima koje se oni koji pišu istoriju trude da zataškaju.