Film se ne bavi samo slučajevima, ni samo Srbima, ni samo Hrvatima, već odnosom prema prošlosti, dokumentovanjem, kolektivnim sećanjem ili zaboravljanjem, prećutkivanjem, okretanjem glave u stranu, tretiranjem pojma kontraverznosti i tako komunicira na više nivoa. Slijepčević, ne samo da sučeljava pozorište i film, već i stvarnost i fikciju, te radikalno pomera granice dokumentarnog filma i sasvim suprotno Frljićevoj takozvanoj subverzivnosti koja mu se često pripisuje, pažljivo, ne pocrtavajući, ne uzvikujući, beleži kako prošlost koju pozorište, u svojoj neuhvatljivosti ne može da zadrži, tako i ono čemu smo i sami nemi svedoci danas, a i baš to što smo nemi.