Debitantski film Naši očevi, majke i njihova deca mlade rediteljke Sanje Savić biće prekosutra, u sredu, premijerno prikazan na FEST-u kao jedini film u selekciji Microwave. To je odličan šlagvort za intervju koji sledi.

Kao si došla na ideju da snimiš film o auto mafiji u Republici Srpskoj / Federaciji BiH i „začiniš“ je multietničkom ljubavnom pričom? Odakle si crpela inspiraciju za scenario?

Pretpostavljam da taj milje izgleda pomalo egzotično za beogradskog gledaoca, međutim, krađe automobila i zabranjene priče (ljubavne i poslovne) nisu ništa neobično u sredini u kojoj sam odrasla. Daleko od toga da svi kradu ili se zaljubljuju „na drugoj strani“, ono što je meni inspirativno je mnogo manja doza „političke korektnosti“ prema onima koji to rade, u stvari, manje osuđivanja i pranja ruku od pojava koje su rak rana našeg društva – ili njegov najbolji dio.

Koje su prednost i mane snimanja film izvan uobičajenih tokova srpske kinematografije?

Prednosti su mnogostruke, od uživanja u neobičnim okolnostima koje mogu da se izrode u ekstremnim situacijama, do osjećanja slobode da radiš film onako kako želiš, o čemu želiš i s kim želiš. Mane su isključivo finansijske prirode.

Da li je bilo teško naći odgovarajuće glumce za uloge Nadije i Njegoša? Predstavi nam svoje glavne glumce, Mariju Šuković i Nikolu Zelenovića.

Njegoša i Nadiju prvobitno nisu trebali da igraju Nikola (Zelenović) i Marija (Šuković), ali je prva postavka morala da odustane iz privatnih razloga. Kontemplirala sam koga da zovem u kafiću na Palama, sestra je rekla da ne treba da brinem zbog toga, eto na primjer Nikolu – koji je u tom trenutku prolazio ulicom. Potom sam se sjetila Marije, za koju se ispostavilo da je studentkinja teatrologije, pristali su iako nijedno nije igralo u filmu ranije. Kada sabiram šta smo ekipa i ja dobili od zamišljenog, uvijek napomenem da su glumci neočekivan zgoditak.

Primetio sam da je većina tvojih ključnih saradnika ženskog pola (direktorka fotografije, montažerka…). Da li je ovo bila svesna odluka ili su se kockice jednostavno tako sklopile?

Veoma je teško takve odluke donositi svjesno. Jednostavno, radim sa ljudima s kojima slično razmišljam, ili ne, ali sam spremna na otvorenu diskusiju tako da projekat ode u željenom pravcu. Sa snimateljkom Marijom Momić i montažerkom Jovanom Filipović sam sarađivala na master filmu i logičan je bio nastavak saradnje. Isto važi i za dizajnera zvuka Lazara Arsovića i kompozitora Pavla Popova. Nekad se šalimo da nas muški dio ekipe „uvezuje“. U svakom slučaju je bitna ravnoteža među saradnicima, bez obzira na „ključnost“.

Šta očekuješ od premijere na FEST-u? Koji su ti planovi sa filmom?

Samo prikazivanje na FEST-u je i ispunilo, a možda i premašilo moja očekivanja. Ako se nekome još i dopadne, to će biti predivno. Voljela bih da film bude prikazan na što više domaćih festivala u Srbiji i okruženju.

Pored toga što se baviš režijom, pišeš. Objavila si dve zbirke pripovedaka i roman. Koliko su, po tvom iskustvu, kompatibilne ove dve umetnosti i šta novo pripremaš u oba domena?

Jana Vuković, ilustrator i višegodišnja saradnica, trenutno ilustruje moju novu zbirku pripovijedaka za djecu, pišem roman. Radim na dugometražnom animiranog filmu koji je moj doktorski projekat. Animacija je završena, trenutno skupljam snagu za postprodukciju. Radim eksperimentalnu dramu sa pozorišnom rediteljkom Anom Popović, dramu-bajku za Homoljske motive. Trudim se da manje planiram ne bih li više realizovala.

Razgovarao: Đorđe Bajić