U Beogradu je u toku snimanje kratkometražnog igranog filma Život po Moskriju; u pitanju je ispitni film studenata produkcije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, a režija je poverena mladom Goranu Nikoliću, o čijem takođe kratkom filmu Nekako z proljeća smo podrobnije na ovom portalu pisali lane.

Život po Moskriju je crna komedija u kojoj se legendarni i kontraverzni, ali nažalost pokojni, hiphoper, osnivač rep grupe Prti Bee GeeDavor Bobić Moskri, iznenada vraća na ovaj svet među žive. Dozvoljenu mu je da se vrati  u obliku desetogodišnjeg deteta, jer je samo tada bio čist, neiskvaren i nije se drogirao. Njegov cilj je da osvoji kartu za raj, pa se shodno tome ponaša kao anđeo. Takođe mu je cilj da prikaže svojim sledbenicima iz andergraunda, među kojima su dileri, šaneri, šmekeri, reperi, zatim bajkeri, skejteri i naravno klaberi, kuda vodi životni moto Udri gudru na veselje!

Uloge su poverene Petru Strugaru, Vladimiru Vukčeviću, poznatom iz dosta epizoda serije Sinđelići, i osmogodišnjem Andriji Boškoviću, kome je dodeljena uloga „malog“ Moskrija. Goran Nikolić je i saradnik na scenariju, koji je delo Lane Radošević i Marka Markovića. Direktor fotografije je Luka Trajković, a za produkciju su zadužene Anđela Zebić i Lana Radošević, dok je supervizor produkcije njihov profesor, Milan Todorović. Montažer je Matija Đukanović Đuka, scenografi su Anđela Mandić i Tamara Hasičević, a kostimograf Ksenija Ćuk.

Goran Nikolić, reditelj ovog potencijalno iznimno zanimljivog kratkog igranog filma u nastajanju, pojasnio je svoje učešće u ovom projektu i značaj ove priče sledećim rečima: „Nakon što su gledali moj diplomski film Nekako z prolyeća, studenti druge godine produkcije su odlučili da zovu mene da im režiram film, jer je taj Život po Moskriju, po svoj poetici, blizak onome što oni žele sa svojim filmom da postignu, a to je urbana crna komedija sa primesama treša, ispod koje se krije jedno veliko srce. A ja sam, s druge strane, prihvatio da budem deo te priče jer je u centru svega – Moskri, jedan od članova kultne rep grupe Prti Bee Gee, Džimi Hendriks domaćeg repa. A dosta je uticalo i to što su Mikri i Eufrat, preostali članovi Prti Bee Gee-ja, lupili pečat potvrde na celu priču. Za mene, kao i mnoge druge mlade ljude koje znam, a i one koji to možda nisu, ali se tako osećaju, on predstavlja jednu od najkultnijih figura novije istorije Beograda. Cela ta rep ekipa leve obale Dunava (Bad Copy, Prti Bee Gee, Bauk Squad…) dosta je uticala na to kako percipiram život i svet oko sebe tokom mog odrastanja, ali Moskri je tu bio zvezda vodilja, tog uličnog repa u kom se crni i nadrealni humor jednako mešaju sa socijalnom i gangsterskom dramom, a nekad i hororom,  i pravi guru drugog talasa srpskog repa, koji je krenuo da se valja malo posle 5. oktobra 2000. godine, kao posledica toga što se ništa bitno u društvu nije menjalo na bolje. Ne znam stvarno ko je više od Moskrija uspeo da ‘uhvati esenciju’ toga kako je to biti mlad u Beogradu danas i kakav je život u Beogradu uopšte od početka ovog veka u domaćoj muzici. U domaćem filmu, na primer, su u tome jedino uspeli Maja Miloš sa Klipom i Raša Andrić sa Munjama.“

Goran Nikolić na ovu i srodne teme dodao je i ovo: „Najviše mi je bio zanimljivo, u celoj priči, to što se Moskri vraća na zemlju, u obličju deteta od deset godina, jer je tad poslednji put bio čist, u svakom smislu. Ta činjenica je meni i scenaristima bila početna tačka za igranje sa humorom iz kontre – imamo čisto dete u kojem je duša čoveka koji je bio sve samo ne neiskvaren, pa iz toga i dete koje priča i radi stvari  koje mnogi odrasli ljudi ne bi smeli da izgovore, pa imamo Moskrija, koji pokušava da dođe do raja time što će, nekoliko ljudi oko sebe, pokušati da odvrati od poroka, što je vrsta ponašanja koja njemu nikad nije bila bliska. A da li mu je to prava misija ili nešto sasvim drugo, moći ćete da vidite uskoro.

Premijerno prikazivanje za zakazano za 3. jun (u okviru Producentskog dana na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu).

Više o filmu Život po Moskriju ovde.

Više o diplomskom filmu Gorana Nikolića, Nekako z proljeća, ovde.

 Zoran Janković